Prošlog petka jedan je hrvatski grad obilježavao tako godišnjicu oslobođenja od četnika, a o tome nigdje nije javljeno ni slova, ni slike. Godišnjica, istina, nije bila okrugla, već bezvezna, šezdeset osma, ali grad nije bilo koji, ni manje ni više drugi u državi, pa u vrijeme kad se svake godine javlja o svakoj godišnjici oslobođenja svakoga gradića u zemlji, svakako valja zabilježiti hrabrost kojom je posve ignorirana šezdeset osma godišnjica oslobođenja Splita.
Ne mislim da rođenjem u nekoj određenoj zemlji ili kao pripadnik neke nacije ili vjere bilo ko može biti bolji ili gori od drugih. I zato mi valjda i nije jasno kada se neko identifikuje sa bilo kim samo zato što je porijeklom iz iste zemlje ili se moli istom Bogu. Kada se na primjer ljudi osjećaju ponosnim zbog toga što je Džeko dao gol a niti su mu dodali loptu niti su trčali sa njim, a ni pomogli na bilo koji drugi način da bude tamo gdje je sada. Jednako kao što ne razumijem kada razvlače Teslu ili Andrića i njihove uspjehe osjećaju kao svoje i osjećaju ponos zbog njih.
Nije mi namjera da poredim nešto što je teško uporediti ali mi nije jasno da sam na putu sreo mnogo naših ljudi koji u svojoj zemlji nisu mogli da postignu ništa, a danas su uspješni Amerikanci.Kada su sa kartom u jednom pravcu prije nekoliko godina došli u ovu zemlju niko ih nije pitao naše omiljeno pitanje koje su nacije i kom se Bogu mole, već vrlo jednostavno - Šta znaš da radiš ?
Onda slijedi refren; veli, dakle, Zlaja: "Mile, valja nam budućnost spaliti, k'o one vikinške lađe,/ pustiti rijekom pa žaliti, nek je đavo nađe./ Mile, daj mi da još nešto popustim, opet sam sanjao sušu,/ Samo da riješimo Džipsije, za moju dušu, Mile. (...) Mile, taman se i sudstvo raščisti, taman smo nadomak smisla,/ kad eto ponovo stranaca dok si rek'o piksla./ Mile, daj mi da još nešto popustim, opet sam sanjao sušu,/ Samo da riješimo Džipsije, za moju dušu, ajde..."
Opasnost dolazi iz vazduha. Vazduh nevidljivim talasima prenosi govor, reči, nepoznate poruke, nepredvidiva značenja. Opasnost dolazi s mora, s osekom, to je povlačenje samo taktičko, ne sme da nas zavara. Pretnja raste.
Pismo ovog 14-godišnjaka iz Hrvatske navelo me da razmišljam i nabrajam. Vidjela sam da bih imala puno razloga da se sramim, ali sam uvidjela da najčešće pređem preko toga, kao da zatvaram oči, okrećem glavu. Ne zato što mi nije stalo, nego jer je toga tako puno i jer su neke od stvari koje su sramotne ustvari, postale toliko uobičajen dio mog života, dio svakodnevnice, da više ni ne mislim o njima, skoro da ih ne primjećujem.
Ako se SDA proslavila svojim izborom kadrova i nespremnošću da se odrekne svojih lopova i kriminalaca, SDP je uspio napraviti i korak više – opredjeljenjem za koaliciju Radončić/Keljmendi institucionaliziran je organizirani kriminal i njegovi repovi u BiH. Operacija preseljenja izbora tužitelja iz manjeg, ali makar mrven profesionalnog VSTV-a, u stranačku parlamentarnu arenu Miloradu Dodiku treba iz nacionalnih i političkih razloga, a Lagumdžija je na nju pristao iz posve koalicijskih. Ako je ovo početak objelodanjivanja i operacionalizacije njihovog dogovora pomno sročenog u Aleksandrovcu, kraj je uistinu u neminovnom pucnju u državu Bosnu i Hercegovinu
Politika ovog sveta je politika prevare jer je sama zasnovana na pokušaju prevare egzistencije kao na pokušaju prevare istorije njenom degradacijom od istorije traženja smisla na istoriju događaja unapred datog smisla...
A onda sam se i ja vratio kući. Avionom, preko Münchena. Graničar je bio nevjerojatno temeljit, kao nikad u posljednjih devetnaest godina, koliko imam čast putovati s hrvatskom putnom ispravom. Nema što me nije pitao, sve zatežući da l’ da me pusti da prođem do zrakoplova koji će me odvesti u Zagreb. Postavio mi je dva zanimljiva pitanja: imam li dozvolu boravka u Njemačkoj? Nemam, ne daj Bože! Kada sam stupio na tlo Europe? Da, tačno tim riječima. Rekoh, prije četiri dana. Jedva mi je povjerovao da mi ne pada na pamet biti ilegalni građanin – Europe.