Ako bismo krenuli najobičnijim metodama, a to je recimo da sačekamo bezobraznike ispred zgradurine, pa im opalimo šamarčinu upozorenja, vrlo bismo lako bili kažnjeni za napad na državnike. Da stanemo pred zgrade u kojima stoluju, to smo pokušali više puta, pa smo vidjeli da ne ide. Uvijek i uspješno, obrane se plaćenicima, pa uvijek i neuspješno prosvjedi budu tek gubljenje vremena.
Kad se i kako točno narod opredijelio za novu parlamentarnu većinu, vama je, naravno, prilično nejasno. Prilično vam je, doduše, nejasno i kad se i kako narod zapravo opredijelio i za dosadašnju parlamentarnu većinu, a kamoli za novu. Zato što robujete uvriježenim predrasudama o linearnosti vremena i svakodnevnog života, te drugim zabludama klasične fizike. Zato što zaboravljate da u Bosni nema svakodnevnog života. I vremena.
Da sam političarka glasala bih za prodaju svega što imamo. Da sam političarka, baš političarka na vrhu, ne bi me smetale lopine krvavih ruku koje sa mnom pred kamerama pijuckaju Janu.Da sam političarka moja bi djeca studirala u londonima, bavila se glumom, marketingom, ljudskim resursima, međunarodnim odnosima, režijom, poviješću scenskog pokreta i ležala na jahtama dječice čiji roditelji plaćaju političare koji našim novcem plaćaju njih.
Moglo bi ih se, dakle, još i razumjeti dok pizde jer ih je nakon saveza sa prirodnim političkim (SDA) i ideološkim (HSP) protivnicima, dotukao pakt sa dva HDZ-a i Dodikovim SNSD-om, samo da nije jednog pitanja: na osnovu čega, kojih djela, učinaka, su vjerovali da će dobiti nešto drugo od ovoga što sada vlada Bosnom i Hercegovinom i to gore, bahatije i bezobraznije nego iko ikada? Jedini tačan odgovor je onaj čačićevski: građani su znali za nesreću kada su glasali...
Sa svojom pameću vidi ona da je tu samo o njoj riječ. Da je ona čitav život bila suvišna, i da bi svi oko nje više uživali da nje nije bilo. Da je ona u tom životu bila meduza. I da bi ljudima život bio odmor da im ga ona nije kvarila. Vrati se u prazan stan, srce nikako da se smiri, otvori frižider, uzme iz njega jednu argetu i otvori je. Gleda, i misli: ako je normalno da ljudi koji prave argetu više ne razlikuju žene i meduze, kako da im čovjek povjeruje da razlikuju paštetu i govno?
Ako su Lagumdžija i Radončić nekoć jedan drugoga (ispravno) nazivali mafijašem i reketašem, a danas se međusobno uvažavaju kao politička snaga bolje budućnosti, zbog čega sutra ne očekivati da “predratni policajac” i “čovjek sa kesom” ne postanu “uvaženi vizionar Selimović” i “ugledni utemeljitelj” Radončić, zaštitnici Bošnjaka, Bosanaca i svih onih kojima je “BiH na srcu” (ili kako već idu sve te patetične, otrcane nacionalističke parole).
Površnost, taj produkt rata i poslijeratne egzistencijalne krize, dovela nas je u situaciju da većinu stvari koje nas dotiču svodimo na osnovni ekonomski dualizam – isplativo i neisplativo. Gledajući na svijet sa tog stanovišta, istisnuli smo iz naših tintara odnos prema katarzi – estetičkom pročišćenju duha pri gledanju umjetničkog djela...
Otišla sam na proslavu mature iako ne volim susrete koji me podsjećaju na najodvratnije dane moga života. Latinski, matematika, fizika…Tijelo uronjeno u tekućinu tekućina istiskuje silom koja je jednaka težini…Čega?