Nakon katastrofalnog izbornog poraza i potpunog neuspeha prilikom pokušaja formiranja nove vlade, Demokratska stranka kakvom smo je poznavali tokom poslednjih desetak godina, danas očito broji poslednje dane. Da su krize, frakcionaštvo, nemilosrdna borba za prevlast, a moguće je i novi veliki rascep, ili čak više njih, na pomolu, u to već neko vreme niko u Srbiji ne sumnja. Iako je reč o stranci čuvenoj po partijskoj disciplini kojom je do nedavno prilično efikasno sprečavano iznošenje prljavog veša u javnost, pritisak je u poslednje vreme očigledno prevelik.
Hercegovac je nesmotreno umro u Hrvatskoj i učinio veliku nevolju obitelji, navalio im na grbaču jeziv birokratski pakao da ga, kako je red, vrate u rodni kraj i u mjesnom groblju pokopaju kraj njegovih predaka. Da izbjegnu neugodnost objašnjavanja što se i kako dogodilo i gube živce s papirima i pečatima, u beskraj obilaze urede i konzulate, bolnice i pogrebna društva, najbliži su pokojnika naprosto ukrcali na stražnji sic, nataknuli mu šiltericu i tamne naočale, namjestili ga kao da drijema i dovezli do granice, gdje im je granični policajac, jedva podižući glavu s križaljke, benevolentno mahnuo da prođu.
Naišli tada ti dobri ljudi u sivim odijelima i cinober kravatama, pa obećali lijepoj Bosni i Hercegovini pomoći. Oni, eto, baš sutradan ujutro, lijepe li slučajnosti, putuju u daleku, obećanu Europsku uniju, pa može Bosna - ako hoće - s njima, da tamo nađe posao, ljubav i sreću. Dat će joj da jede, imaju za nju i jedan tijesan krevet, a ona neka samo nikako ne izlazi na ulicu, da je tko ne vidi, jer najebat će i oni i ona. Nećkala se malo Bosna i Hercegovina, pa pristala.Traje to tako bogami već dobrih sedamnaest godina, i svaki je dan na dugačkom putu u obećanu zemlju Europu isti: doručak-ručak-večera-seks, doručak-ručak-večera-seks....
"Rukuju se, rukuju, oni koji putuju" - tako počinje refren te pjesmice. Rukuju se, dakle, Tadić i Tači, rukuju se na nekom prilično besmislenom skupu, rukuju se bivši predsjednik Srbije i aktuelni premijer Kosova, rukuju se formalno, kurtoazno, diplomatski pristojno i to je zapravo jedan banalan čin. Ne zaslužuje to toliku medijsku pompu, pa i da kod nas još ima, kao što nema, famozne medijske "sezone kiselih krastavaca".
Zažmirit ćemo pred onim što vidimo u ogledalu. Bitno je kakvim će nas očima vidjeti Angelina i opljačkana turistkinja u Sarajevu. To što oni prave sliku o nama da je normalno da nas pljačkaju, da nam ne stvaraju barem sitnu nadu za posao i N od normalnog života, to nije loše. Važno je da smo normalni pred svijetom.
Dočim je riječ o utamničenom heroju, naš će čvrsti, kameni mužjak bez ustezanja pred svima pustiti suzu, u bezgraničnoj ljubavi za Hrvatsku i hrvatskog viteza izvrnut će dušu poput čarape i svakakvoj ludosti dopustiti da mu padne na pamet, klečeći u gostionici pjevat će bolećive domoljubne serenade, objavit će svoju ljubav preko razglasa na Bikijadi, dat će štampati tijesne majice i divovske plakate s likom voljenog heroja a ne zločinca.
Nijedan grad ne pokazuje takvu mešavinu lepote i ružnoće toliko drsko kao Njujork. Jedno je videti grad sa katedralama i drugim crkvenim tornjevima iz dolazećeg voza, kao u Evropi. Druga je stvar videti Menhetn sa zgradama svih veličina, nabacanim na gomilu manje-više nasumično, i ulice prepune svakakvih ljudi, i sve to istovremeno. Ni dan danas ne verujem svojim očima kad to vidim. I tog dana, zatekao sam sebe kako hvatam dah.
Ukoliko zaista žele da Bosna i Hercegovina, polusuverena i financijski zavisna, teritorijalno cjelovita samo na geografskim kartama, jedinstvena u siromaštvu svojih konstitutivnih naroda i građana, ipak opstane, Bošnjaci moraju uložiti daleko veći trud nego ostala dva naroda zajedno. Ne, naravno, samo zbog toga što su u multietničkim društvima najodgovorniji najbrojniji, već i radi činjenice da je većini Srba i Hrvata sasvim svejedno – i to u najboljem slučaju – da li prostor na kojem žive pripada BiH ili susjednim državama.