Na ‘Jadranskim’ lignjama je žig made in Singapore, ‘divlji’ brancini imaju samo jednu peraju od bazenskog plivanja u krug, a škampi imaju okus pernatog jastuka… I koštaju ko da imaju Swarowski zadak… O posluzi da ne pričam. Zbrda-zdola skupljeni nesretnici s brda i dolina širom Lijepe naše i njenih prijateljskih susjeda, mladići bez volje za radom, apriori nadrkane zaboravne ljepotice koje se žele što prije udati za bogatog stranca, smsanje, nervoza i šlamperaj…
Znam da bih nešto morala učiniti za sebe i na sebi. Nije pristojno u svijetu u kome su muškarci u šezdesetoj dečkići a žene u četrdesetoj potrošene babe izgledati kao da imaš pedeset. Ipak, neću učiniti ništa. I nisam ogorčena što žene ne smiju ostarjeti. Umorila me borba za ženska prava jer žene u njoj ne žele sudjelovati.
Danas polovicu svih stanovnika modernih država doista čine ljudi bez ikakvih prihoda ili s niskim zaradama, dakle oni koji su oslobođeni bilo kakvih davanja i opstanak kojih u velikoj mjeri ovisi o rada one polovice koja je porezno aktivna. Ako bi se takovrsni uvidi proširili i radikalizirali, moglo bi tijekom 21. stoljeća doći do desolidarizacije u velikom stilu. Ta bi desolidarizacija bila posljedica toga što bi gotovo previše plauzibilna liberalna teza o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih spustila na niži rang puno manje plauzibilne lijeve teze o iskorištavanju rada od strane kapitala.
Loša je vijest da u ovoj zemlji čovjek, pojedinac, mora biti posebnog kova, takoreći superman ili superwoman, da bi se prvo i prvo odlučio suprotstaviti radnoj sredini. Već je i to nečuveno, a onda još i tužiti poslodavca! Šikaniranja ili mobbinga na radnom mjestu, kao i sprečavanja napredovanja i zbog spolne orijentacije, a još više zbog samog spola sigurno ima napretek, pitajte samo mlade žene. One vam mogu koješta reći o seksualnoj diskriminaciji jer ne mogu proći hodnikom svoje ustanove a da ne čuju dobacivanja koji nisu ništa drugo nego seksualni mobbing i diskriminacija tj. budući da se radi o ženama, seksizam.
Budućnosti nema. Važno je da jedni reže, a da drugi začepljenih usta s bajkom od 78 plata šute dok stručnjaci za egoizam biraju između mekog, mekanog i mehkog naslonjača.Zato bi najbolje bilo da ova zemlja izgori. Ionako će brzo kraj njihovoga svijeta. Naše svjetove su ionako odavno uzeli pod svoje, kad mi sami ne možemo.
Povijest – kakva se njeguje uz gusle, školske udžbenike i spomeničku baštinu – nije prepuštena hirovima, nego je jednolična i izvjesna, vječno ista, curi li ga curi. Solna kiselina koja se iz hrabrih ruku hrvatskog vojnika izlijeva u ždrijelo onoga što će za koju minutu, u najgorim mukama, skončati kao „žrtva velikosrpske agresije“ – to je legenda koja teče.
Evo jednog jednostavnog i svima razumljivog primjera: Leo Messi, recimo, iznenada poludi i odluči potpisati za FK Sarajevo. Novac nije problem, igrat će za petsto maraka mjesečno. Uprava je oduševljena, suigrači su oduševljeni, svi su oduševljeni, jedino navijači popizdili. Ne žele Horde zla ni čuti da Messi igra u bordo dresu. On je, vele, Argentinac. Da, ali prije svega najbolji nogometaš u povijesti igre. Možda, opet će oni, ali ipak Argentinac. Kakve to veze ima? Ima, jer nije Bošnjak. Jebe se Argentinca Messija za položaj Bošnjaka u BiH. On zna samo igrati nogomet.
Neka mi samo neko kaže da bravar nije bio bolji! Jeste da je iznad svega voleo red i organizovanost, ali je znao i za meru. Za njegovog vakta u beogradske se autobuse ulazilo po nahođenju. Volj ti prednja, volj srednja, volj zadnja vrata.