Stvarnost je postala svojevrsna parafraza misli Antuna Radića “Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari”. Bez previše pretjerivanja, naime, moglo bi se reći da mi nacija nemamo, njima, kao privatnim vlasništvom, raspolažu naši gospodari, odnosno mafijaške organizacije koje nas drže kao taoce. One, a ne mi ili naši roditelji, genetika, istorija, okolnosti, slučaj,… određuju ko smo i šta smo. Da li jesmo ili nismo. Ili, eventualno, da li smo samo pripadnici ili možemo biti i predstavnici
Koliko zastrašujuće velika mora biti razlika u razumevanju sudskih presuda, koje kod jednih izazivaju tugu, zgražanje i bes, kod drugih veselje, radost i ponos.
Ponašanje Vlade spram procesa i presude Čačiću, dade se svesti na tri riječi: samozadovoljstvo, arogancija, neodgovornost. Samozadovoljstvo i aroganciju pokazivali su i ranije, a sada su još demonstrirali i krajnju neodgovornost, koju je okrunio sam Čačić nedavanjem ostavke na funkciju predsjednika HNS-a
Civili su pobijeni, kuće spaljene i opljačkane, ova zemlja osramoćena – nikakva presuda neće to promijeniti. Zato je neprimjereno organizirati masovne skupove potpore osuđenicima u Haagu, naročito kada to čini Katolička crkva. Jer, tko će žalovati za ubijenima? Tko će njih tješiti?
Danas se nauka bavi ometanjem, usporavanjem ili čak sprječavanjem obnove spomenika neprijateljske kulture. Zato bošnjačka znanost danas prešućuje da postoje džamije sagrađene na temeljima kršćanskih bazilika, jer prije Osmanlija u Bosni, kako je poznato, nije bilo nikoga i ničega. Baš kao što srpska ili hrvatska znanost džamije vidi tek kao bezvrijedne hrpe kamenja na ostacima kršćanskog hrama. Sva sreća po njih da je u Bosni bilo toliko srednjovjekovnih crkava. Zato, najzad, Republika Srpska ima novca za iskopavanja na lokalitetu Careve džamije u Foči, a nema, recimo, za istraživanja u pravoslavnom hramu Usekovanja glave Svetog Jovana Krstitelja u Konjević-Polju, koji je, prema nekim starim zapisima, sagrađen na temeljima kokošinjca Fate Orlović.
Milorad Dodik nije za potcijeniti, daleko od toga, ali jeste precijenjen, manje svojom, a više zaslugom onih što mu iz Sarajeva uprazno prijete – poput Halilovića – ili u sred neke od naših silnih kriza imaju potrebu cijenjenim bosanskohercegovačkim intelektualcima pričati kako su majci u Austriju odnijeli divan, domaći ajvar, a sada, evo, žure da stignu na utakmicu. Čim se završi, izrazit će duboku zabrinutost i pozvati na dijalog i poštivanje demokratske procedure kako ne bi Halilović morao rješavati probleme po kratkom postupku. Čega se, znamo, Dodik toliko plaši da mu ni saljevanje strave ne može više pomoći.
Čak i jedna jedina noć u zatvoru dovoljna je da naslutite šta znači biti pod potpunom kontrolom neke spoljne sile. I jedva da je potrebno više od jednog dana u Gazi da shvatite kakav je osećaj kad pokušavaš da preživiš u najvećem otvorenom zatvoru na svetu, gde je oko milion i po ljudi na 360 kvadratnih kilometara izloženo nasumičnom teroru i arbitrarnom kažnjavanju koje nema nikakvu drugu svrhu osim ponižavanja i degradiranja.
Eto. Pa ti Hrvatima daj državu.
Hiljadama godina, još otkako je u afričkoj pradomovini sišlo sa stabla mangrova, lutalo je to zlosretno stočarsko pleme ovom conkulastom balotom tražeći svoj komadić neba, sve dok iz suhih perzijskih pustopoljina nije dolutalo na tople obale Mediterana, pronašavši zgodnu građevnu parcelu na razvalinama Rimskog carstva.