Kao Ante Gotovina, i Ramuš Haradinaj je trijumfalno dočekan od strane svojih sunarodnika. Bili su tu i specijalni avioni, crveni tepisi, počasne garde, počasni plotuni, slavlje i suze radosnice na ulicama.
Dvadeset godina kasnije, eto, skinuta je Republici Srpskoj zabrana raspolaganja s milijun četvornih metara spornog zemljišta na Trebeviću, a gledaoci sa Zlatišta odlučili mobilizirati i samoga Isusa Hrista, pa ga postaviti na čuku povrh brda. Nije točno, vele, da će dvadesetšestmetarski križ na položaju odakle se ubijao grad biti upravo neviđena drskost, jer će divovski križ na Trebeviću biti viđen iz svakog kutka Sarajeva.
Građani Bosne i Hercegovine se šprdaju i zbijaju šale o političarima, ismijavaju njihov nemar, neukost i bahatu nezainteresiranost, međutim su to gorki vicevi u kojima je najtužnije to da su - istiniti....
I zato, umorna od svih drugih republika, nacija, država, odlučujem da se na popisu izjasnim kao Džidžikovljanka. Sve ostalo mi ništa ne znači, a ovaj prostor i ljudi koji su tu mi znače puno. Tu tačno znam ko sam i šta sam. Kada sam dugo daleko, nedostaje mi Džidžikovac i sve što taj prostor jeste i ljudi koji ga čine. I to je to, vrlo jednostavno.
Na kraju kraju umobolne sapunice sa vazdušnim saobraćajem u RS, vlada je zaključila sljedeće: Aerodrom u Trebinju, koji ne postoji, biće priključen banjalučkom aerodromu, koji lipsava, a oba zajedno su uvezana u kompaniju „Sky srpska“, koja se ukida!? Ma, bravo majstori!
Pošto nam zaboravljanje obično ide bolje od pamćenja, često ne znamo zašto nam se neki prizor urezao u sećanje, dok su mnogi drugi koji bi trebalo da su značajniji prosto nestali. Pitam se da li bi bogatija i manje predvidiva verzija naših života izbegavala hronologiju i pokušaje da uguramo čitav svoj život u jednu skladnu priču, ili bi bila sastavljena od fragmenata, trenutnih reminiscencija čiji je okidač ono što nam pokreće maštu, šta god to bilo.
Slavljenički razgovor anonimnog hrvatskog oslobodioca s frižiderom oslobođenim po završetku „Oluje“, vođen nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima
Ima, dakle, Frenkie novi album, na njemu trinaest pjesama iz kojih je i onima skeptičnim konačno jasno da smo od njegovog prvog pojavljivanja, kako sam kaže, samo u drugom kontekstu, „prisustvovali nečemu velikom“. E, to veliko je u međuvremenu, recimo tako, preraslo samo sebe. Frenkie je sazrio na najbolji mogući način: on ne zove na revoluciju, ne repa stihove pogodne za juriše s maramom preko lica i Molotovljevim koktelom u ruci – što je naročito besmisleno u zemlji u kojoj je državni udar praktično nemoguć, jer za osvojiti sve važne institucije treba južno krilo NATO-a – već, kako bi rekao Johny, kuži svijet.
Ako se poklopi interes zajednice, poštenje i povjerenje, jasnoća ciljeva i njihova ostvarivost te puno znanja i volje – sve je moguće. Samo treba raditi na tome i to puno. I treba iskoristiti sva dostupna sredstva. To znači i Facebook, ali i letke. U 2. svjetskom ratu (to sam čitala, nisam učestvovala) su se ljudi organizovali dijeleći letke tajno po kućama. Rizikovali živote da bi ih podijelili od vrata do vrata. U ovo današnje vrijeme imamo Facebook, a niko ne brani ni podjelu bilo kakvih letaka na 100.000 adresa. Samo treba hodati...