Ja ne platim PDV tri mjeseca i već mi stižu ukusno dizajnirane čestitke Porezne uprave, a oni ne plaćaju godinama i Porezna uprava im tek sada prijeti! Zločesti jedni mesari, advokati i građevinari! Jebemliti porez i prirez, ja se živ userem da će tisućljetna Domovina propasti bez mojih desetak hiljada kuna PDV-a.
Ubica u mantiji ostao je na slobodi i odrešenih ruku da, uz blagoslov svoje Crkve, nastavi s „iscelivanjem“ devijantnog ponašanja među pravoslavnom pastvom.
Tome valjda stremi vlast u Bosni i Hercegovini – što god to značilo, to naime "vlast u Bosni i Hercegovini": biti najgori na svijetu, na posljednjem mjestu, odakle se može samo i jedino naprijed. Uloži li gambijski premijer, poručnik Yahya Jammeh, sljedeće godine hiljadu dolara u istraživanje i razvoj – recimo istraživanje o bosanskom modelu razvoja – eto Bosne na posljednjem mjestu.
Postoje tzv. leteći doktori koji će za dobar novac preko vikenda odletjeti na Filipine, na Cipar ili u Kazahstan i obaviti operaciju. I doktori i posrednici profitiraju na toj opscenoj trgovini, na onima koji bi morali moći dobiti organ za transplantaciju u svojoj zemlji, u ovom slučaju Njemačkoj.
Sve crkve ovoga sveta manipulišu omladinom, zloupotrebljavaju decu i maloletnike, fizički kažnjavaju one pod svojom vlašću, fizički napadaju kada god vera “dozvoljava” – a nije, recimo, zabranila ubijanje tokom jugoslovenskih ratova, nego ga je podsticala. Pravoslavna crkva dakle nije ništa bolja od drugih, premda mnoge masne brade žive u uverenju da im je dat autoritet sa kojim mogu o tome lagati.
Reklo bi se da opreznost u ovom slučaju zaista ima smisla. Ne znam mnogo o Poljskoj, Moldaviji, pa ni o Rumuniji, ali u Makedoniji je, baš kao i u Srbiji, na delu već dugo jedna vrsta preispoljne i indiskretne, manifestne religioznosti neodvojive od etničkog i nacionalnog identiteta, koja, moguće je, mimo tog neumornog ispoljavanja i neprestanog šepurenja zapravo i ne postoji.
Slušao sam nedavno, i ne htijući, glasan razgovor dvojice "kafanskih filozofa" što su se oduševljavali činjenicom da je hrvatska uzdanica u atletici Nedžad Mulabegović, dok Srbija na Olimpijadi, kad je riječ o "kraljici sportova", navija za Emira i Asmira, Emira Bekrića i Asmira Kolašinca. Zbog imena ove trojice atletičara, "kafanski filozofi" su ih a priori uvrstili među Bošnjake, među vlastite sunarodnjake, a da im ni na pamet nije palo da činjenica da Bošnjaci ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nisu konstitutivan narod tamošnjim sportistima sa imenima orijentalnog porijekla ne predstavlja otežavajuću okolnost.
U Sarajevu u javnom prevozu, niko ništa ne čita. Mogu u njihovo ime ponuditi dva opravdanja: vrućinu i kratke relacije. Ali bojim se da su oba slaba. Ovdje su knjige najcjenjenije kad gore.