U vrijeme raspada Jugoslavije, Gligorić je dosljedno ostao pri svojim idealima, ostao je jugoslavenski šahist, i nikad se ničim nije ogriješio o svoje bosanske, hrvatske ili slovenske kolege. Borio se protiv drvenih figura, a ne protiv ljudi. Stario je lijepo i uredno, i nije se previše uzbuđivao zbog činjenice što šah najednom više nije bio tako važan. Ustvari, postao je toliko nevažan da malo tko danas, osim aktivnih šahista, zna ime aktualnoga svjetskog prvaka. Zapadnjaci kao da su ukinuli igru u kojoj nisu mogli pobjeđivati.
Ne znam kako izgleda suša koja uništi ljetinu. Ali, pod nogama osjećam ispucalu zemlju. Suša je. I jedva se diše. Svuda unaokolo gori, stižu vijesti o požarima. U Konjicu, u Trebinju, u Bratuncu, u Bileći, na Treskavici… Navikli smo na društvene kataklizme, i izgleda da nam prirodne katastrofe dođu skoro kao normalne pojave. Odasvud se traži pomoć: nema dovoljno vatrogasaca, ni vode, ni kanadera da ugase vatru. Očigledno je lakše dići (privatni) avion i poslati (državnu) delegaciju u pustinju, nego imati nekoliko državnih aviona koji mogu spriječiti da ova zemlja postane pustinja.
Lepo kaže naš narod: opština uzimala, opština davala, opština s kokoškama spavala. Sledeći narodnu mudrost opština Bač je svojevremeno blagoizvolela podariti čin počasnog građanina Đoki Balaševiću, pa se onda onomad u opštini Bač promenila vlast i nova vlast promptno Panonskom mornaru oduzela počasni čin.
Fransoa Oland je održao govor obilježavajući sedamdesetu godišnjicu racije u sportskoj hali Zimski velodrom (Vélodrome d’Hiver) koja se odigrala 16. i 17. jula 1942, kada je francuska policija uhapsila 13.152 Jevreja, muškaraca, žena i djece iz Pariza i okolnih naselja, i zatvorila ih u parisku sportsku halu Vélodrome d’Hiver. Kasnije su otpremljeni u nemačke koncentracione logore. Osam stotina jedanaestoro njih preživjelo je rat. Predsjednik Oland je održao ovaj govor na prvobitnoj lokaciji srušenog velodroma, 22. jula 2012. godine
Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza.
To je Bosna, europska Koreja, obećana zemlja za sinove. Jer u Bosni, za razliku od Koreje, ne postoji samo jedan Guzonja.Nije to jedina razlika: u Bosni je nepotizam, naime, neusporedivo razvijeniji i demokratskiji, pa tamo ne zapošljavaju isključivo i samo sinove. Nije Bosna i Hercegovina korejska diktatura, pravo na funkciju u ministarstvu ili kakvom upravnom odboru ovdje imaju i ostali članovi familije, i kćerke i nećaci, i braća i sestre, i žene i zetovi, i cijela uža i šira obitelj. Zemlja je ovo neslućenih mogućnosti, lokalni Dragi Vođa ne mora nužno biti sin Velikog Vođe, može mu biti i šogor ili punica, kao što Izvrsni Vođa Dragom Vođi može biti i amidžić i vjenčana kuma.
Dobroslav Ćuk, vječni načelnik Trebinja je izviždan i otjeran sa bine na svečanosti proslave krsne slave Trebinja 19. 08. 2012. pred nekoliko hiljada građana i pred glavnim šefom i gospodarom svega u RS Miloradom Dodikom, ali ta vijest nije ugledala svjetlost dana i prenijeli su je samo neki Web portali!
Jedna od nuspojava rata u Bosni i Hercegovini i silnog emigrantskog talasa potaknutog ratnim užasima jest i snažno prisustvo nekih bosanskohercegovačkih autora u književnostima na jezicima koji im nije maternji.