Tom Cruise došao je na Hvar, a sve što je žensko i neudano, pa i gdjekoja udana, diglo se na oružje. I trajektne i katamaranske linije za otok prepune su dotjeranih žena koje se kriomice, preko nove Glorije, s mržnjom gledaju i procjenjuju.
Knjiga Roberta Bolana “2666”, ovoga sumornog hrvatskog ljeta, u prijevodu na naše jezike može se čitati samo u izdanjima sarajevskog “Buybooka” ili beogradske “Lagune”. Hrvatsko izdanje i dalje ne postoji, ali stvarnost će se, na žalost, referirati na tu grandioznu prozu, romaneskno petoknjižje od tisuću i sto stranica, bez obzira na to što hrvatskoga prijevoda nema i što naši ljudi slabo divane španjolski, a muka ih spopadne na bosanski i srpski. Četvrta, valjda i najfurioznija knjiga u “2666”, nosi naslov “Zločini”.
I uvijek isti podmukli prizvuk: »Židovi i muslimani drmaju svijetom u kojemu je samo njima dopušteno da budu vjerski fanatici, a mi kršćani, mimo svoje volje moramo biti tolerantni
Dvadeset godina nakon rata, u vrijeme kad internetom obdareni klinci razgledavaju krajolik Marsa, samoprozvani lideri busaju se pričom tko je s kim u savezu i tko je bolji zaštitnik zemlje.
Zatim, treba demistifikovati problem nasilja, odbacivanjem simplističkih tvrdnji da se komunizam 20. veka previše služio ekstremnim ubistvenim nasiljem. Treba voditi računa da ne upadnemo ponovo u tu zamku. Kao činjenica, ovo je strahovito tačno. Međutim, takvo direktno fokusiranje na nasilje zamagljuje osnovno pitanje: u čemu je bio problem sa komunističkim pokretom kao takvim? Kakav je unutrašnji nedostatak tog projekta gurnuo komuniste ka neobuzdanom nasilju? Nije dovoljno reći da su komunisti zanemarili „problem nasilja“; ka nasilju ih je gurnuo dublji, društvenopolitički neuspeh.
Glamur se u zrelo doba socijalističke Jugoslavije, dakle, od početka šezdesetih, zasnivao na ljudima koji su, kao slavni, obilazili i neke kafane. U naše vrijeme kafane će neke anonimne ljude činiti slavnim, i to će se onda zvati glamurom. Tako je i današnja dubrovačka „Gradska kavana” mjesto na kojem, ukoliko ste bogati, možete postati i – slavni.
Kakve, dakle, veze sa lokalnim izborima ima mogućnost mirnog razlaza BiH kojeg svakako neće biti, jer niti ga ko - kao i onaj nasilni uostalom - ima izvesti, niti se u tom poslu ima na koga osloniti? Najprecizniji odgovor dao je niko drugi do Milorad Dodik. Istina, nekim drugim povodom. „Ja odem u Bileću i počnem pričati o reformi zdravstva, a oni moji seljaci bulje k'o telad. Onda ja viknem: 'Mi nećemo dati Republiku Srpsku!', a oni u delirij“.
Od materijala iz Mešine raskopane duše kasnije smo i sami izgradili kritički odnos prema Starom zavjetu NOB-a, pa sve i da nismo saznali kako je Mešin brat strijeljan na pravdu Boga, sve i da nismo saznali kako je namještaj iz GUND-ovog magazina zapravo posudio, i to zato što su mu ustaše opljačkale stan, a supruga mu se u prazan dom vraćala iz jasenovačkog logora, ne bismo razumjeli tako brutalan sud. Naročito ga ne razumijemo danas, kad su kojekakvi gelipteri i konjokradice, babe, stričevi i kumovi naših malih, bijednih revolucija, iz magazina narodnih dobara odnijeli i krevete, i jaja, i sve što se odnijeti moglo.