Fudbalski navijači-huligani u Srbiji, okupljeni u razne grupe i “ekipe“, uvereni su da predstavljaju ono najbolje što ova zemlja ima, da su oni stub odbrane srpskih nacionalnih interesa i nacionalnog identiteta.
Mislila sam da sam zdrava žena. Krenula sam na pregled jer plaćam privatno osiguranje. Znate sve o tome iz TV reklama. Besplatno nazoveš broj, ljubazan glas te pita što želiš i gdje to želiš, odlučila sam se za najveću riječku privatnu kliniku, krv, mokraća, ultrazvuk, mamografija, internistica… Prije ulaska u zgradu bila sam sretna žena obuzeta velikim planovima.
Građani koji su posljednje decenije odano i odgovorno glasali za “druge i drugačije“, očekivali boljitak i promjene, dobili su vlast koju personificira Zlatko Lagumdžija. Ali, očajničkim vapajem oni nisu tražili drugu, nego kvalitativno, suštinski drugačiju vlast: onu koju će napraviti državni upravljački stroj prohodnijim, efikasnijim, učinkovitijim. Šta su dobili građani, birači: jednu besprizornu, klijentelističku, potpuno otuđenu, neodgovornu elitu, podobnih i lojalalnih menadžera, nedvosmislenih kleptomanskih amatera.
Razum je slobodan čovjek, koji kao i svaki slobodan čovjek kaže ono što misli. Primjerice: “Višedesetljetnom promičbom jasenovačkog mita dovedeni smo u stanje da mi danas moramo dokazivati da masovnog broja žrtava nije bilo.” Također, ima on pravo pozdrav “za dom, spremni” smatrati lijepim i prikladnim, kao što ima pravo i doktora Antu Pavelića, kao pisca i kolegu znanstvenika, smatrati i grandioznim državnikom, a ima pravo i da misli te da dokazuje kako ustaše nisu činili nikakve zločine. Sve to Razum čini i na sve to ima pravo. Jedino što, možda, ne bi smio da čini jest da nas, redom nerazumne, utjeruje u suru i primorava da mislimo što i on.
Ako građani ne znaju zašto je država zadužena, kakav je omjer koristi i rizika tog zaduženja, za što je namijenjena ta svota, postoji li neki drugi način da se namakne novac i jesu li taj novac i to zaduživanje uopće potrebni i ako se o svakom pojedinom kreditnom poslu ne vodi polemika u stručnoj i političkoj javnosti, u parlamentu i između svih čimbenika javnog i političkog života, tada to zaduživanje nema legitimitet, kao što ga nema svaka politička odluka koja nije utemeljena na demokratskoj raspravi, razumu, moralu i interesu građana.
Kakvi su uzori kukavice koje iz godine u godinu savijaju vratove i poginju glave pred samovoljom direktora i ministara i protiv svoje pameti i znanja upućuju roditelje i djecu na udžbenike odštancane ispod čekića korupcije? Kakvi su uzori čekači penzija kojima su zimnice, regresi i plate veći razlog za štrajk od gnjilih nastavnih programa prilagođenih standardima i potrebama devetnaestog vijeka? Kome svijetle prosvjetari u tri škole pod jednim korovom? Kakva je to božanska visina s koje mogu mirno gledati u oči pokradenoj i prevarenoj djeci?
Ovo mi je posljednji put da sam u Prištini. I osjećam da mi je posljednji put, jer želim što prije da odem i da više ne dolazim. Samo što još uvijek ne znam – prekasno ću to i shvatiti, ukoliko ikada shvatim – koliko bih daleko morao otići da se nađem dovoljno daleko od onoga što me u Prištini plaši. Kada bih to znao, bježao bih, još ovoga proljeća, barem do Beča, ili do Pertha, Toronta, Los Angelesa. Ali ne znam, i za to sam još uvijek tu. U rano proljeće 1990, u Prištini.