Srpsko društvo je rešilo da se ideološki vrati u devedesete. Posredi je plišana verzija rečene decenije, lišena ratova, bahatosti policije a možda i hiperinflacije. Ali kako vidimo, makar govoreći metaforički, u njoj neće nužno manjkati i neke čuvene fotografije iz devedesetih poput one na kojoj pominjani Filaret drži mitraljez i tako u zemlji i susedstvu od SPC čini strah i trepet a u svetu šalje predivnu sliku o nama, koja nam se vrlo isplatila.
Ako se uzajamno poštujemo kao jednaki, ne vidimo sami sebe kao vrednosno superiorne ili inferiorne u odnosu na druge. Ali tradicionalne škole imaju takvu sklonost prema podelama u krvi. Decu koja su dobra u predmetima koji imaju visok status, kao što su matematika, istorija, prirodne nauke i moderni jezici često i nastavno osoblje i ona sama i druga deca vide kao „uspešnu“, a drugu decu kao „neuspešnu“.
Ta tvrdnja ni najmanje nije potkrepljena činjenicama. „Ljudska mrlja“ je inspirisana jednim nesrećnim događajem iz života mog pokojnog prijatelja Melvina Tamina, koji je tridesetak godina bio profesor sociologije na Prinstonu.
Vlada Federacije BiH i premijer Nermin Nikšić nemaju pravo na planirane mjere. Nek prvo srede svoje ponašanje i uštede sve što se uštedjeti može, pa tek onda nek razmisle o eventualnim porezima. U suštini postoje dva koncepta društva, jedan po kojem je politika vlast i vladanje, i drugi, po kojem je ona servis. Pouzdan razlikovni znak je odnos prema novcu
U paraolimpijskim sportskim disciplinama u pravilu se natječu vrlo različiti sportaši. I dok je, pogotovo u moderna vremena, olimpijski sport zasnovan na borbi, na utakmici protiv drugih, u paraolimpijskom sportu se sportaš, uglavnom, natječe protiv samoga sebe. Možda je to čudno, možda paradoksalno, ali paraolimpijski je sport i u svom duhu, i u filozofiji natjecanja i igre, neusporedivo bliži antičkom, pa i kubertenovskom idealu, nego onaj olimpijski
Narodu je u početku rečeno da treba da se boji.Taj strah nas već odavno blokira da budemo ljudi. Iz straha ne prijavljujemo krivična djela kojima svjedočimo gotovo svakodnevno; iz straha ne reagujemo na čopore gladnih pasa koji hodaju po ulicama gradova; iz straha ne izlazimo na izbore ili izlazimo i glasamo za ljude koji izmišljaju strahove da bi ostali na vlasti; iz straha ne čitamo i ne vjerujemo medijima kada pišu istinu; iz straha vjerujemo medijima kada lažu; iz straha se ne bunimo protiv korumpiranih liječnika i birokrata; iz straha dajemo mito; iz straha ne poštujemo zakone; … Zbog straha se plašimo da se ne plašimo.
Upravo se završio mali međunarodni kongres na malome prostoru, ali tako opterećen simbolima i isprepletanim kulturnim značenjima, da je na kraju bila jasna uzaludnost samo dva dana rada.
U jednoj mnogo srećnijoj verziji rimske istorije, u bajkovitom stripu, Asterixovom mudrošću i Obeliksovom neobičnom snagom, mali i obični ljudi zabavljajući se pobjeđuju mnogo jačeg neprijatelja.