Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija, pjevao je Džoni. SNSD je manipulaciju tuđom mukom pretvorio u svoju jedinu pjesmu. I otpjevao ju je zauvijek. ..
Osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza samo je iznio svoje uvjerenje da Boga nema, što je u svakoj slobodnoj ljudskoj zajednici, još od revolucionarne 1789. godine, jednako uvredljivo kao i javno iznošenje tvrdnje da Boga nesumnjivo ima. Vjera ne počinje od Boga, nego od razgovora o njemu, osobito s nevjerujućima, i što je, također, važno: barem petstotinjak godina, ako ne i od svetoga Pavla, vjera počinje od sumnje u Boga. Od toga spava li Bog? Ima li ga uopće?
Razumem i to da birati između jednih i drugih i nije neki izbor. Jedni su ovakvi, a drugi nemaju ono. Kad biraš izmedu dva zla biraj manje, između dva dobra biraj bolje, u svakom slučaju biraj kad imaš šansu. I pamet u glavu, jer na izborima ne biraš samo sebi nego i meni. Dobro razmisli poznaješ i jedne i druge i treće. Znaš i šta su slagali i šta dobro uradili, kad nam lažu i kad govore istinu.
Najbolje godine našeg života teško je opisati. Još teže odrediti. To je nešto slično orgazmu: ili je bio pa ga osjetiš, ili ti pričao jaran koji je gledao, pa tek ovlaš poznaješ predmetni slučaj. Nekako svi imaju problem s najboljim godinama svog života. Ovome su krivi roditelji. Onome žena, onoj muž. Onaj tamo nije zadovoljan mjestom rođenja. Misli da ga je zapala crna provincija, a gdje bi mu bio kraj da se zadesio u kakvom podsticajnom velegradu.
Sva predizborna priča, umjesto lokalnih rješenja, svela se na visoku politiku niskih političara. Dok im općine i gradovi nemaju struje u svim dijelovima, dok vodovodne cijevi puštaju na sve strane, tamo gdje ih ima, dok škole izgledaju kao 80-tih prošlog, a ulice 70-tih godina pretprošlog stoljeća, budući vladari mjestašca i gradića u BiH tutnje o pričama kao da su u utrci za premijera države bez imalo problema.
Možda jednostavno treba sve zatvoriti, mislim cijelu BiH? Staviti daske i zakucati ih ekserima na sve ulaze i nadati se da će se u skoroj budućosti ukazati neki dobronamjernik, još bolje grupa takvih, pa krenuti sve iz početka, sa nekim boljim nama? Malo je šanse, ali nada zadnja umire. Da ćemo sami nešto uraditi, još je manja šansa, nažalost. Možda?
Žele li, dakle, Bošnjaci, sarajevska politička elita, taj neko, nadglasati Dodika, prvo ga moraju citirati i za početak priznati vlastitu domovinu sa svim njenim problemima, pa zatim, još ozbiljnije, prilagoditi sebe potrazi za mogućim, ukoliko još uvijek uopće postoji, rješenjem. I da, što nije najvažnije, ali je jednako važno: uzročnike istruhlosti Bosne i njenog dahtanja na ivici raspada, valja prestati tražiti isključivo na onim mjestima što su se u ratu nazivala okupiranom teritorijom, a sada se, kada god je moguće, ne nazivaju nikako.
Skoro su pune dvadeset dvije godine prošle od prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini koja je onomad još uvijek bila dio SFRJ i vrte se ti izbori, osim tokom četiri ratne godine, svake dvije godine, bijenalno, nekoć združeno i opšti i lokalni, a sada ili opšti ili lokalni, pa su ljudima, reklo bi se, skoro i dosadili. Nije ni čudo; mada se kod nas još uvijek mantra o "mladoj demokratiji", paradoks je da se, kako vrijeme prolazi, izbori ovdje sve više svode na pravljenje birača budalama. Tri primjera budalaština koji slijede su skoro pa slučajan izbor među svom silom bizarnosti što rese predizborne plakate.
Apsurdno je to što se kod nas vjeruje da se treba glasati za onu stranku i političara koji su u selo doveli asfalt, otvorili bazen u septembru ili odvrnuli česmu iz koje će voda teći do izbora. Onda će se zavrnuti do narednih izbora, pa će se iz početka ponoviti postupak. S obzirom da je od kraja rata do danas bilo dosta izbora, u nekim opštinama sve teže biva pronaći neku kozju stazu kojoj treba svjež izborni asfalt, političari su primorani da crvenu vrpcu pomjere sa seoskih puteva. Ali radna mjesta rijetko otvaraju, ona su uglavnom samo u obećanjima.