Ne znam što je to s vama Hrvatima, isukrsta mi. Pretvorili ste svetišta u vojne poligone. Kako god koje sveto mjesto nikne, vi Hrvati nahrupite s oružjem. Čim se spomenu vjera, Bog ili Majka Božja, vama se odnekud nađe puška u ruci. ‘Hodočašće je svojevrsna vojna misija’, je li? Pa kakva ste vi to vojska, Kotromanoviću?
Jugoslavija očigledno nije mogla da opstane kao što ne može da opstane ni jedan veliki san. Mudrost jedne generacije upropastila je druga a treća je sve to razbila u paramparčad i rasprodala budzašto kao da je tuđe, kao da nikada ništa nije ni postojalo… Već godinama svi oštre noževe, mrze jedni druge… Sa ove distance prosto je nerealno da su svi ti ljudi živeli u miru, pod istim krovom i osvajali svet zajedno?! Sada se polako prodajemo tom istom svetu! Neko prodaje ostrva, neko fabrike i rude a svi podjednako prodaju jedni druge. Svako ponosno iznosi na trpezu ono što ima odričući se elementarnog ljudskog dostojanstva…
Dok je starija generacija – tojest oni koji su zabranjivali Makavejeva – zasićena komunizmom i željna vjere i krvi okolo hodočastila nosajući mošti cara Lazara, njihova su djeca i unuci puni ushita otkrivali Žilnika i Makavejeva. Na kraju, “WR Misterije organizma” postale su važan, prekretnički artefakt za naraštaj rođenih sredinom šezdesetih, koji Makavejevu nisu bili ni na kraj pameti kada je snimao svoj film.
Ladislav je tek drugi hrvatski televizijski milijunaš – nakon Mire Bićanić, nastavnice hrvatskog jezika iz Virovitice – i u toj je činjenici lijepo sublimirana sva bijeda našeg društva i njegovog obrazovnog sustava: za iole dostojan i pristojan život profesori, nastavnici i učitelji u Hrvatskoj mogu zaraditi jedino ako se prijave na neki televizijski kviz.
Pitanje koja otvara tragedija sisačke obitelji je teško, odgovor još teži, no možda se može postići barem toliko, da se osobi za koju se istragom utvrdi da je iz sažaljenja pomogla bližnjem da dostojanstveno umre, kad je već optužena, ne sudi kao običnom hladnokrvnom ubojici.
Pre nekoliko dana je predsednik republike, Janez Janša, predložio omladini jasan program štednje: manje raspusta, da se propusti pokoji odlazak u pozorište, i manje piva. Za zamenu, predlaže demonstracije pred parlamentom u odbranu vladinih mera štednje. Uzgred su spomenuti i neki radnici-stranci, njih 90.000, koji su valjda imali svoje prste u gubljenju posla i padu socijalnog standarda domorodačke omladine.
Već se godinama pitam zašto smo mi građani Hrvatske krotki poput ovaca? Da smo “divljaci” poput Srba, da se borimo za čist zrak, vodu, zemlju, zdraviju budućnost naše djece, da sve to tražimo urlajući i lupajući šakom po stolu ne bismo vidjeli Evropu? Traženje pravde i prozivanje razbojnika je znak divljaštva? Bolje je pristojno crknuti nego urlajući poslati strane i domaće ubojice u krasni kurac?
Isti su ljudi, naime, birali SNSD ili SDP nekada i SDA i SDS sada, mijenjajući mišljenje ne zbog suštinskih razlika, već zbog gadljivih sličnosti. Od navodnih socijaldemokrata se, zapravo, uopće i nije tražila nova politička ideja, drugačiji doživljaj Bosne, odustajanje od maksimalističkih zahtjeva, prekid rata mirnodopskim sredstvima ili nešto tako krupno, već samo da ne rade ono u čemu su prethodni pretjerali: da, jednostavno, kradu manje i usput makar simuliraju kako se bave (i) traženjem izlaznog puta iz sveopće bijede.
Krajem septembra objavljeni putopis „Pisma iz Hellade“ u šest nastavaka čita se s nevjericom. Čitaocu izgleda nemoguće da jedna maturalna ekskurzija toliko malo veze ima s razumom, nego uglavnom s opijanjem, povraćanjem, …Ko je kriv za ono što vidimo u ogledalu?Onaj ko ga je stavio pred nas.