Sva je prilika da Hrvati, „svoji na svome“, u europskoj reprezentaciji mogu očekivati slično što i crnci u onoj hrvatskoj. Sudbina je dakle zaslužena, a uz malo autorefleksije mogla bi se pokazati i otrežnjujućom. Bilo bi zgodno koliko i bolno napokon spoznati da su sve one pretrpljene žrtve, poduzeti zločini i golema šovinistička energija uložena u spomenik vlastitoj nacionalnoj veličini rezultirali otužnom ruševinom, postoljem s grbom pod kojim leže razbacane krhotine dostojanstva.
Reakcije na oslobađajuću presudu Žalbenog veća Haškog tribunala hrvatskim generalima bile su potpuno predvidive – u Srbiji bes i plač, u Hrvatskoj euforija. Imajući u vidu da je presuda doneta sa tri glasa prema dva, te reakcije su lako mogle biti sasvim suprotne, a opet tako iste.
Kao što, jebiga, razumijem da se Ahmed-paša Sarhoš, osmanski namjesnik Egipta, koji je nakon Velikog bečkog rata obnovio slavni Kairo, ili tristotinjak godina mlađi Semir Pintul, junior Shalkea i velika nada njemačkog nogometa, reklamiraju kao "naše gore listovi". Ali zašto bi se itko razuman upinjao dati počasno bošnjačko državljanstvo udovici terorističkog vođe, Hrvatici koja u Bosni nit je rođena niti s Bosnom ikakve veze ima? Ispada, jebiga, da je Bošnjakinjom čini tek radikalno tumačenje Kur'ana kalašnjikovom i amonijevim nitratom, a ta bi definicija bošnjaštva bila idiotska čak i od nekog hrvatskog kolumnista u Oslobođenju što je konvertirao na islamofobiju.
Djevojčica M. iz Banjaluke se iz vrtića vratila plačući jer je njena drugarica imala ljepši toaletni papir - mirišljiv i sa cvjetićima, a ona samo dvoslojni, obični, bijeli… Svaka sličnost sa stvarnim likovima i dešavanjima je namjerna i vrlo realna, dešava se ovdje, u Banjaluci, pred našim nosevima i to zbog odluke Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje da djeca u vrtić sama donose toaletni papir. Dobro ste pročitali!
Četrdeset godina poslije Maka Dizdara, eto Maka Donaldsa da Bosnu precizno definira kao obećanu zemlju za velike svjetske investitore, liberalni kapitalistički džennet u kojemu predsjednik države lično otvara jeftine fast food zalogajnice, američke aščinice s reklamnim sloganom "Taman sam ti sjeo i kratko ti mi je sjediti"
Na kraju Kusta se nije libio da opali tezu kako je Republika Srpska regionalna sila na ovim prostorima. Pa dobro Emire, možda RS i jeste regionalna sila ali zavisi u čemu. Sila je ovdje ljudi koji nemaju zaposlenje, sila je nemoćnih koji nemaju za ljekove i hljeb, sila je onih koji su protiv te iste socijaldemokratije koju pominješ!
Sutradan, Ćazim je na svoj listić napisao "Smrt fašizmu", a Enisa "Nije važno kako se ko zove, važno je kakav je ko čovjek". Adis je ispod imena dvojice kandidata napisao "Jirži Plišek", a Azra je na svom listiću napisala "Nikolina Pišek". Dino je napisao "Svim političarima se najebem mamare", a Alisa je na listić dopisala ime i prezime Jašara Ahmedovskog pa je glasala za njega. Hašima se dugo dvoumila šta da napiše na svoj listić, da li nešto ozbiljno ili šaljivo, a na kraju se odlučila za šalu sa ozbiljnim podtekstom; napisala je, naime, "Cijelo selo glasa bijelo". Još iste večeri fotografije svih ovih sedam listića objavljene su na Fejsbuk profilu Hašime Hadumić.
Pa kad je već tako, kad Hajduk živi vječno, ne razumijem zašto se s takvim snebivanjem i užasom odbacuje ideja o stečaju. Govorim to, da se razumijemo, kao fanatični i nezaliječeni navijač Hajduka: jebiga, nešto računam, davati veliku lovu da preživi netko tko ionako živi vječno, čini mi se prilično idiotskom investicijom. Izračunajte, najzad, samo osnovne životne troškove nekoga tko živi vječno.