Mi danas u Bosni i Hercegovini imamo svega osim svoje slobodne volje. O srcu da ne govorim. Ovdje samo "izdajicu naroda" pogađa sudbina običnog čovjeka u drugom etnosu. I samo budala voli ovu nakaradnu zemlju. Samo jedan krivi korak je dovoljan da padneš iz pragmatike u patetiku. A na popisu je potrebno više nego ikad napraviti pravi korak. Najpraviji. Da se zadovolji stoka. Šta će vam djeca jesti sutra, smislit će već nekako Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Ono što je zanimljivo u slučaju zebnje bošnjačkih prebrojitelja jeste nesigurnost u uspjeh vlastite identitetske politike, odnosno uspješne interpelacije stanovništva novom bošnjačkom nacionalnom ideologijom. Očigledna kriza nacionalnog identiteta, koja se odražava ili u potpunom odbijanju etnonima Bošnjak u korist identifikacije sa državom (Bosanac i Hercegovac, uglavnom u urbanim sredinama) ili primarnost vjerskog identiteta (musliman, Musliman ili musliman-Bosanac) u odnosu na nacionalni, potiče na razmišljanje o zanimljivoj tezi koja glasi: bošnjačka nacija je, za razliku od srpske i hrvatske, nedovršena nacija.
U toj “domaćinskoj Srbiji”, kojoj je Nikolić predsjednik, dogodi se tako da prirodnom smrću, od srca, umre čovjek. Kako nije riječ o bivšem radikalu ili četničkom vojvodi, hrvatski mediji, televizija i novine – koji sa Čičkobancem dijele sklonost ekstremima – previdjeli su tu, da kažemo, jednu čovjekovu smrt. A umro je Vojin Dimitrijević, svjetski priznat stručnjak za međunarodno pravo, direktor Centra za ljudska prava u Beogradu, gostujući profesor na američkim i skandinavskim sveučilištima, ali što je nama važnije, a ljubiteljima Tome Srbijanca – nevažnije, bio je dosljedan borac za istinu i pravdu, uvijek na strani onih koji su stradavali ili još uvijek stradaju zbog ratne politike Slobodana Miloševića i svih njegovih transformiranih sljedbenika.
Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to! Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Ponižavati Grke je danas, kao i u prošlosti idealizacija Grka, simbolička akcija, koja prenosi prakse i ponašanja realne politike. Jedino što još možemo uraditi da pomognemo Grke, jeste da razgrnemo slojeve simboličkih priča, vekovnih prevara i samoobmana, i da čitamo Grke i Grčku izvan predloženih mislenih kanala. Ostavite zato stereotipe, jeftine metafore drame, tragedije i komedije, i zavirite u svet suseda, koji su još uvek rođaci.
Svakog jutra kada otvoriš novine, svake večeri dok gledaš neki Dnevnik, osećaš se kao pacijent kome psihijatar pokazuje Roršahove mrlje, koje same po sebi ništa ne predstavljaju, a ti u njima treba da nađeš neki smisao, da prepoznaš neki smisleni oblik…
Pišući pogovor slovenskom izdanju knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Čega je ime Sarkozy?“ (Ime česa je Sarkozy, Založba Sophia, Ljubljana, 2008), politolog Andrej Kurnik naslovljava ga “Reakcionar Sarkozy zahtijeva politički odgovor“. Tamo piše: “Filozofsko i političko značenje Sarkozyjeve izborne pobjede i štakoraša uopće, u tome je da znače pokušaj sprečavanja mogućnosti utemeljenja politike kao la politique.
Savremene srpske žene su ne samo lepše i doteranije nego su i srazmerno manje mrzovoljne i depresivne od kastriranih mačista i ostale većine domaćih muškaraca