Žled je sjajna slovenačka reč: označava zaleđenu kišu, sa ili bez snega, koja zaledi drveće, betonske stubove, automobile tako da se spolja ne prepoznaju. Drveće se lomi, pucaju žice, nestaje struje.
Bilo je to devedesete. Radila sam na Radio Rijeci kao urednica satiričke emisije “S primorske poneštrice”. U onom sistemu moja ekipa i ja znali smo žestoko zajebavati “komunjare” i zazivati propast trulog sistema. U Rijeci smo bili slušani onako kako je danas “Nedjeljom u dva” gledano. A onda se rodila hrvatska demokracija.
Dvadeset posto Hrvata - o jebem te, svijetla budućnosti! - sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu, kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve, još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi.
Najzad, šta je tradicija? Busati se u prsa da si potomak Bogu milih, koje su sakatili i protjerivali preko pola Balkana, a onda svoju Bogu milu pitomost demonstrirati gazeći pedere?
Bolje nije moglo. Mislim, pred izbore. Prinudna vlada u Beogradu je najzad dobila svoj predizborni sneg i mogućnost da pokaže kako se on efikasno čisti sa glavnih ulica. (Ona, ko za inat nereprezentativna, novembarska suznežica nije uspela da opravda onoliku pompu oko raščišćavanja.)
Pre ulaska u vladu sam godinama pisao o reformama koje mislim da su nam potrebne, najviše o pogrešnoj ekonomskoj politici, katastrofi subvencija, o pogrešnoj poreskoj politici, sivoj ekonomij, penzionoj reformi. I bio kritičar politike vlade, posebno prethodnih ministara finansija i privrede.
Ni politika niti njeni zadrigli nosioci nisu mogli ubiti svijest u domaćem čovjeku. Ne, oni možda imaju moć da otmu, da ukradu, da pronevjere, da lažu, ali ne i da zadru u čovjekovu nutrinu.