Nisu Nijemci ništa bolji ljudi od Hrvata, ali osjećaju potrebu da se, iz higijenskih razloga, makar i ceremonijalno, oslobađaju mržnje, i da čuvaju svoj jezik od vlastitog zla. Nijemci, vjerujem, njemački jezik vole taman onoliko koliko ga štite od sebe, a ne od drugih. Ima li u njemačkome tuđica, posuđenica, stranih riječi?
Tek što je Komisija predala svoj izvještaj o Međugorju - stigla vijest kako će papa Franjo ovoga ljeta posjetiti Sarajevo, da otamo povodom stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata svijetu pošalje "poruku mira". Čuj, poruku mira. Kao da je rimski papa poštar John Lennon, službenik u uredu BH Pošte na Alipašinom Polju.
Niti dakle Zagreb, niti Split, ni Vukovar, ni Mostar, ni Grude, nego, eto - Sarajevo. Proći će papa Franjo pored Međugorja kao pokraj turskog groblja!
Sa stanovišta ljudskih prava, suština stvari je u nečem drugom, u nedemokratskoj prirodi vladajućih stranaka. Naime, činjenica da karte teritorijalne podjele u Federaciji ne postoje, nije Bošnjake u Livnu, Stocu ili Kiseljaku, Hrvate u Bugojnu ili Srbe i Hrvate u Sarajevu poštedjela diskriminirajućeg položaja. Baš kao što ni debela međuentitetska linija nije Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj donijela ništa dobrog.
Kafana je vijekovima uživala visok status i stoga ne čudi da je bila i jedna od najznačajnijih društvenih institucija. Ona je, treba upamtiti i sjetiti se kada god budemo kročili u nju, hram moderne evropske civilizacije!
Kad čovjek ode negdje na put, daleko od ove učmale sredine i nakaradne države kao što je Bosna i Hercegovina, i pri tome na par nedjelja ugasi sve moderne uređaje, laptope i pametne mobitele, koji mu samo mogu smetati da se u potpunosti ‘preseli’ u neke ljepše misli i svjetove, tek tada se jedan takav srećnik napokon može osjećati kao čovjek.
Oko 20 pripadnika MUP-a RS pretresli su u petak kuću Banjalučanina Dejana Prerada, uz obrazloženje da je umiješan u preprodaju narkotika i pranje novca. Prerad je priveden i pušten nakon više od šest sati ispitivanja.
Ne postoji, niti je ikad u cjelokupnoj povijesti čovječanstva postojala žena koja je legla s muškarcem kako bi pobacila. Naprotiv, na tu su traumatičnu odluku žene češće prisiljene nego što je donose same. I to širokom lepezom prisile - od vrlo fizičkih, i to upravo od onih uz čiju su “pomoć” i začele, do društvenih i javnomoralnih, zbog kojih, najzad, žene poput Ruže Tomašić pristaju na zatvor kao na sigurnu kuću, u kojoj ključanica nije put u slobodu, već rupa kroz koju mužjaci - kako smo zgodno naučili u ovoj priči - zapišavaju svoj teritorij.