I na kraju pogledajte ove NVO šta nam rade. Do juče im niko nije vjerovao, bili su strani plaćenici i izdajnici, i mi smo ih prezirali. Danas se razletjeli po Republici Srpskoj i dijele tu humanitarnu pomoć lično, od vrata do vrata. Odakle im pare za benzin, za dnevnice i sve ostalo, odakle?
Nemojmo stati samo na pakiranju čarapa. Ne dopustimo da nam promakne da je u svjetskim razmjerima hitno potrebna i drugačija vrsta solidarnosti, jer će inače doći trenutak kad će biti puno više onih kojima će trebati slati čarape nego onih koji će ih moći slati.
Dirljivo je kako smo svi ovih dana naučili riječi samoorganizacija, solidarnost i humanost i kako ih većina ljudi koristi sa najboljim namjerama, dajući svoj nemali doprinos ličnim izdvajanjima i pružanjem pomoći najugroženijima, ali proklamovana solidarnost zvaničnika ne smije nam skrenuti pažnju sa napora ove vlasti da nam zabrani jednu dosadnu riječ sa velikim O. Odgovornost.
Što voda više nestaje, na površinu dolaze sve veći valovi dokumenata koji pokazuju kako je "prirodna katastrofa" sve samo ne "prirodna", već omogućena – kao i obično na Balkanu – tranzicionim periodom 90-ih.
Ne, nećete tek tako odšetati iz svojih udobnih fotelja kad sve ovo jednom mine, već ćete preuzeti odgovornost i krivično odgovarati za patnju i agoniju kroz koju građani Doboja prolaze i koja će trajati koliko i oni sami, a zbog onoga što je bio vaš profesionalni propust.
Na ovim našim balkanskim prostorima nikada se ne smanjuje nego samo umnožava količina bede. Ovdašnji narodi, bez obzira na veru i poreklo, umeju samo da trpe. Bede i ne pokušavaju da se oslobode jer je ona nekako prirodno stanje.
Kako to da sportski kroničari pri nabrajanju hrvatskih nogometaša koji su osvajali Ligu prvaka uredno izostavljaju Prosinečkog, dok taj isti kriterij po kojemu je Liga prvaka nešto drugo od Kupa prvaka ne primjenjuju pri zbrajanju Realovih titula