Ne sedim ovde, čitavih pet metara od svoje dece, zato što sam suviše lenja da ustanem. Sedim ovde zato što ih nisam dovela u park da bi naučile kako da manipulišu drugima i nateraju ih da rade njihov posao. Dovela sam ih ovde kako bi naučile da stvari rade same.
Već po Boga pitaj koji put čitam vijest koja zvuči otprilike ovako: "Bošnjačka djeca ni sutra neće ići na nastavu"; "Bošnjačka djeca ni ove godine nisu u školskim klupama"; "Zbog predmeta Bosanski jezik roditelji bošnjačke djece ne odstupaju"... Itakodalje.
Piketi govori o opipljivoj uznemirenosti što američko društvo – zapravo, sva društva sveta – postaje sve nakaradnije; da se nejednakost pogoršava i zatamnjuje budućnost.
Šta čeka decu kad uđu u učionicu? Zanimljivo moderno gradivo ili zastarele tehnike učenja i ocenjivanja, druženje ili čvrge i rodni stereotipi, brižni nastavnici ili nezainteresovani predavači.
Biti sam i biti usamljen nije isto. Usamljenost je neprijatno osećanje koje nastaje kada neko dugo vremena nije u kontaktu sa ljudima koji su mu emocionalno važni.
Zadnjih dana po dnevnim novinama ponovno naširoko gluposti tipa kako će "Hrvatska bankrotirati", uz nabrajanje katastrofičnih posljedica istog. Kao prvo i prvo, država uopće ne može bankrotirati – nad državom se kao suverenim entitetom ne može napraviti stečajni postupak.