Odavno diplomce nije čekala ovako turobna budućnost. Od Kanade, u kojoj je petina mladih ljudi nezaposlena, do Grčke i Španije, u kojima više od 53 odsto nema posao, govori se o „izgubljenim generacijama”.
“Ne mrzim Rome, ali je činjenica da su lenji i vole da kradu.” “Nemam ništa protiv homoseksualaca, dok TO rade u svojoj kući.” “Zašto bih bio nacionalista ako smatram da manjine ne treba da imaju status belih medveda?” “Volim i poštujem žene, ali ne bih voleo ženu na čelu države. Suviše su emocionalne i to ih ometa u racionalnom donošenju odluka.”
Francis Fukuyama, Political order and political decay: from the industrial revolution to the globalization of democracy; Farrar, Straus & Giroux (izlazi iz štampe krajem septembra 2014).
Dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj – X i Y – zapodjenula su ovih dana zanimljivu polemiku. Da odmah raščistimo s onim „vodeća“: X za sebe tvrdi da je „najprodavaniji“, a Y da je „najčitaniji“ dnevnik u zemlji, s tim što se oba glasila pozivaju na egzaktne podatke distributerskih kompanija i nezavisnih agencija za analizu tržišta.
Kada su moji prijatelji Džošua Filds Milburn i Rajan Nikodemus napisali knjigu o minimalizmu življenja “Sve što preostane“, jedna od najčešćih reakcija koju su čuli bila je “Ja nikad ne bih mogao da budem minimalista jer imam decu.” A oni bi na to odgovorili, “Naš prijatelj Leo je minimalista…a ima šestoro dece.”
Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.