Kad se otima za igračku u vrtiću – dođu mama i tata i viču malo i na vaspitačicu i na drugara, tuđe, ono loše dete koje kvari njihovo i ne da mu da se igra. Jer njihovo je zlatno! I tad sa ponosom u očima gledaju mezimca!
Jučer je ovdje, u Americi, bilo Hvalodavanje (Thanksgiving). Obilježili smo praznik prigodnom trpezom, kod prijatelja koji su netom kupili spektakularan stan s pogledom kako na jezero Michigan, tako i na Muzej nauke i industrije.
Oduvijek mi se gadio nogomet. Puna predrasuda sve zaluđene nogometom, uključivši i vlastitoga muža, držala sam kretenima s kojima se može normalno razovarati u nedjelju ako se važna utakmica igrala u srijedu. I obrnuto. A što reći o bolesnicima koji ruše sve pred sobom kad sa autobusa siđu u gradu gdje za loptom trče njihovi.
Udes kod Metalurga, Lamele... "rotacije", "filmska potjera"... sve ono što obični građanin vidi u filmovima i nekad, rijetko, uživo. Sve se večeras odvijalo u centru Zenice, naočigled desetina sugrađana. Epilog, dvije povrijeđene osobe i najmanje trojica uhapšenih.
Sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka bile su zlatni period za mnoge mlade ljude u Jugoslaviji. Univerziteti i neke srednje škole su bili prvorazredni. U gradovima je bujao kulturni život. Iste predstave i filmovi koji su se gledali u zapadnim velegradima prikazivani su i tamo. Mladi su čitali savremenu evropsku i američku književnost, slušali rok i bluz i povremeno putovali van zemlje.
Jutros mi je, dok sam prelazio most, jedna ptica na rame sletela. Kaže da me poznaje, mada joj ne verujem. Mislim da mi se dodvorava. Sigurno je odnekud već čula. Mora biti da je televizija izveštavala. Od televizije se danas ništa ne može sakriti, pogotovo kad je neko ovako veliki čovek, kao ja. Dosad su me zaobilazili, sad, izgleda, više ne mogu i ne smeju da me prećutkuju.