Unatoč različitim historijskim procesima i društvenim uređenjima čini se da je jedna stvar zajednička svim društvima i sustavima, a to je neplaćeni ženski rad, koji je, čini se, otporan i na revoluciju.
Postoje dva načina na koja možemo ocijeniti neku i nečiju politiku. Prvi, u BiH daleko poželjniji i djelotvorniji je prema proklamovanim lijepim željama i ciljevima, kao računima bez krčmara. Onaj drugi, u BiH daleko manje popularan, je prema ostvarenim rezultatima. Kada je, barem o Bošnjacima riječ, zaključak koji se uvjerljivo nameće je da u pravilu uvijek glasaju po prvom, ali i kažnjavaju po drugom kriteriju.
U cijelom Japanu i Njemačkoj ne biste ih našli ni da na brežuljku naprave šahovnicu veličine šahovske ploče, niti za pare, a u malom hrvatskom Mostaru džabe, golim rukama, sami uzbrdo složili dvije hiljade kvadrata šahovnice! Da neki Semir Osmanagić u budućnosti stane i gleda, pa zaključi kako su u Herceg-Bosni nekad živjela inteligentna bića.
2016. godina je godina izbora u dve najbitnije zemlje sveta – Srbiji i Americi. Prva nam je bitna jer su sticajem ludačkih okolnosti naši očevi baš u toj zemlji rešili da oplode naše majke a mi smo dovoljno lenji, glupi ili nam je ovde do jaja pa nećemo da se dislociramo u neku Švecku. Druga je bitna jer je jebiga bitna, ako treba da ti iko objašnjava zašto je bitna onda idi sipaj drvofiks u fišek od srpskog telegrafa i duvaj dok ne postaneš lišaj.
U časovima dokolice, maestralno uznemiravam svoje moždane vijuge zadiranjem nosa u živote Banjalučana s kojim, hvala Gospodu, nisam niti jednom krvnom vezom uvezana. No, tješim se da je taj kuriozitet sasvim prirodna pojava te da nisam jedini mali Mujo. Kako bilo, dokoličarenjem dođoh do spoznaje da je novi trend u gradu na Vrbasu eksploatacija djece zarad sticanja „prestiža“ u jedinoj sredini prema kojoj zaista osjećamo kakvu-takvu društvenu odgovornost – Intern(a/e)tu.