Znam šta će biti u budućnosti, ali ne znam šta će sve biti u prošlosti. Bit će, po svoj prilici, da u prošlosti, i to nedavnoj, onoj iz devedesetih, nismo ni živjeli, pa je nismo mogli ni vidjeti ni upamtiti. U našoj novoj prošlosti, koja se nazire i najavljuje, na krvavoj pozornici najstrašnijih zločina, stotina hiljada mrtvih i obogaljenih, miliona izbjeglih i protjeranih, Srbi će biti samo žrtve i mučenici.
Rijeka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, osvaja titulu europske prijestolnice kulture, a hrvatski ministar kulture o tome danima ni da zucne. Što iz toga možemo zaključiti?“ „Da je umro?“
Slab pisac, sitan i nedarovit, a tako ambiciozan i željan priznanja, Radovan Karadžić se smanjuje i od mračnog demjurga svih naših života i sudbina najednom biva onaj koga je lako nadvladati i zaboraviti. Samo jedan u nizu loših, nemotiviranih i frustriranih pisaca, koji bi dušu dali za jednu dobru rečenicu, za jedan istinit i dobro sročen stih. Ali uzalud im: njihova je robija doživotna. Književnost je stvaranje svijeta nanovo. Radovan Karadžić neće stvoriti nijedan. Književnost je jedini njegov zatvor.
Vrlo često se pitam kada će u Srbiji biti bolje. Vrlo verovatno onda kada informacija da si Srbin po prioritetu postane sekundarni podatak, a primaran da si Dobar Čovek.
Kukavice vole nepismenost, podrazumevane tekstove, citate koji ne postoje, falsifikate. Tako će napad u Briselu odmah prikazati kao delo izbeglica, iako izbeglice beže upravo od ovakvih i često istih atentatora.
Idomeni je posljednja željeznička stanica prema Zapadu. Tu se, usred močvarnih predjela, idealnih za uzgoj riže, krajem zime 2016. zateklo četrnaest tisuća ljudi, izbjeglica iz Sirije, te iz niza zemalja Srednjeg i Bliskog istoka, te Magreba. Nakon zatvaranja balkanske izbjegličke rute ti ljudi nemaju kamo.