Prije nekoliko mjeseci, brojni mediji objavili su priču o Harunu Pašaliću, simpatičnom profesoru islamske teologije iz Fojnice. Prozvali su ga ''rock and roll'' efendijom zbog njegove strasti prema tvrđem zvuku, ljubavi prema motociklima...
U Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu povodom promocije knjiga hrvatskog povjesničara Dragana Markovine "Povijest poraženih" i "Jugoslavenstvo poslije svega" održana je i tribina o povijesnom revizionizmu, negiranju vrijednosti antifašizma i jugoslavenskog naslijeđa u javnom prostoru Hrvatske i Srbije.
Ko je kriv? Ko je dozvolio da se dijete od 14 godina pošalje na prvu liniju fronta? Ko je dijete pred kraj 20 vijeka, namjesto neke od ustanova za udomljavanje, poslao u smrt? I ko je, na kraju, ispoštovao dječju infantilnu želju da ostane na ratištu, namjesto da ode kod udomitelja u Pariz?
Nije, jasno, problem što Montirani proces nije ni Feral, ni Charlie Hebdo, a kamoli Monty Python. Oni, čini se, niti nemaju takvih ambicija: njihova je ambicija nasmijati, a ne provocirati, propitivati i pomicati granice. Problem je, međutim, što je ovdje i smijeh sumnjiva protudržavna rabota.
Znala me izluđivati hipokrizija mojih prijatelja salonskih ljevičara koji su istovremeno na teoretskom nivou veliki intelektualci (valjda zato što imaju nekakvu diplomu u ruci), i veliki kritičari kapitalizma ove vrste koja još vlada Lijepom našom, a koji, s druge strane, kao potpuno neobrazovane budale, ne razumiju da je teoretski nemoguće da se sistem zdravstva (pa i školstva, ali to je druga tema) održi ovakav kakav je, baš zato jer je posljedica socijalizma koji smo s gnušanjem odbacili.
Prelazili smo ulicu, malo sam se plašio nepoznatog, ali držao sam dedu za ruku. Bacio sam pogled gore, sunce me je na trenutak zaslepelo, ali uspeo sam da vidim baku kako maše i smeje se. Sećam se da sam strahovao da ne padne dole koliko je bila razdragana.