Sa ovo malo godina, besposlen, hvatam zjale, pitam se da li je sudbina smišljena samo za budale, pa trošim mladost uludo i osjećam se pomalo jadan, kad obećano "BOLjE SUTRA" dočekam tužan i gladan. Razmišljam da budem načelnik, ili, makar, njegov sin, kako da budem predsjednik, službenik utegnut i fin, razmišljam da se školujem, da budem bitan lik, ali zato što oca ne pamtim postadoh izdajnik.
“Da bi upotpunio svoju decenijsku sprdnju sa Trebinjcima, predsjednik Dodik je za konačni obračun sa opozicijom, i odugovlačenje potpunog ekonomskog sloma, a samim tim i nestanka RS, za svoje prvoklasno topovsko meso odabrao, eto ti slučajnosti, baš „ortodoksnog Trebinjca“ Luku Petrovića, koji ima želudac za popišati se po svima nama, onako uz osmijeh. Naravno, čim ga „ispuca“, prema nepisanom pravilu političke prostitucije, Luki slijedi sudbina Slavice Injac i drugih. Tada će se smijati samo Dodik, jer Dodik se u Srpskoj uvijek zadnji smije. Bar do sad je bilo tako.”
Današnje radno mesto ponekad izgleda kao bojno polje na kojem se vodi rat za bešiku. Sa jedne strane su radnici koji žele da idu u WC kada im se ide u WC; na drugoj su poslodavci koji žele da ih u tome spreče, ponekad i satima.
S Jadrankom Stojaković jedna je riječ ušla u našu povijest. Bila je to riječ kantautor. Svirala je meko i pjevala nježno kao da već u ono vrijeme nije bila odavde, nego iz neke zemlje u kojoj se više vodi računa o tome kako smjerno beharaju trešnje nego o tome kakav kijamet nastaje kad snijeg padne na behar.
Goran Bregović se uz sva nastojanja gradske uprave na čelu s Alijom Behmenom te uglednog građanina i umjetnika Danisa Tanovića i ničim izazvanog Peđe Kojovića nije vratio u Sarajevo. Vratila se, međutim, sama od sebe Jadranka Stojaković. Ona sada u tom Sarajevu (trenutno na liječenju van Sarajeva) teško bolesna, nema od čega i nema gdje da živi.
I dok "priučeni" novinari otkrivaju afere, prozivaju kriminalce, istražuju istinu, dok im se prijeti i kiti uvredljivim titulama, "učeni" čekaju nove zadatke, nove vođe i nove pozicije nadobudno uživajući u već ostvarenim.
Strani tužioci su pokušali da jednom odlukom riješe sporove koji ovdje traju već najmanje dvije decenije, dok su domaće tužiteljice postupale na drugi način, koji je primjereniji našoj sudskoj tradiciji. Strani tužioci su rekli da ove ili one osobe nisu krive, a da tek treba da se utvrdi ko jeste kriv. Tužiteljice Budimir i Terzić su krenule u istragu od samog događaja, sa dna lanca komandne odgovornosti i postupno gradile svoje slučajeve u sudnici