Sarajevo ti ne da daleko od sebe, niti dopušta o sebi govoriti kako ti hoćeš i naumiš, već kako te ono upravi i kako ti ono odredi da možeš vaziti. To je ono najsarajevskije što ti Sarajevo može podariti…
Dvesta kontejnera putuje ka ostrvima Lezbos, Samos i Kos, kao kancelarijski prostor za 600 evropskih službenika zaduženih za rešavanje azilantske krize, to jest vraćanje izbeglica iz Grčke u Tursku.
2016. godina je godina izbora u dve najbitnije zemlje sveta – Srbiji i Americi. Prva nam je bitna jer su sticajem ludačkih okolnosti naši očevi baš u toj zemlji rešili da oplode naše majke a mi smo dovoljno lenji, glupi ili nam je ovde do jaja pa nećemo da se dislociramo u neku Švecku. Druga je bitna jer je jebiga bitna, ako treba da ti iko objašnjava zašto je bitna onda idi sipaj drvofiks u fišek od srpskog telegrafa i duvaj dok ne postaneš lišaj.
U časovima dokolice, maestralno uznemiravam svoje moždane vijuge zadiranjem nosa u živote Banjalučana s kojim, hvala Gospodu, nisam niti jednom krvnom vezom uvezana. No, tješim se da je taj kuriozitet sasvim prirodna pojava te da nisam jedini mali Mujo. Kako bilo, dokoličarenjem dođoh do spoznaje da je novi trend u gradu na Vrbasu eksploatacija djece zarad sticanja „prestiža“ u jedinoj sredini prema kojoj zaista osjećamo kakvu-takvu društvenu odgovornost – Intern(a/e)tu.
Elem, prvi put nakon Biljane Plavšić, oficijelna politika Republike Srpske priznala je zločine koje je neko u njeno ime počinio. Progledala je vrhuška u manjem entitetu i vidjela kako je nesrbe nepune četiri godine držala u getu.