Ko je kriv? Ko je dozvolio da se dijete od 14 godina pošalje na prvu liniju fronta? Ko je dijete pred kraj 20 vijeka, namjesto neke od ustanova za udomljavanje, poslao u smrt? I ko je, na kraju, ispoštovao dječju infantilnu želju da ostane na ratištu, namjesto da ode kod udomitelja u Pariz?
Znala me izluđivati hipokrizija mojih prijatelja salonskih ljevičara koji su istovremeno na teoretskom nivou veliki intelektualci (valjda zato što imaju nekakvu diplomu u ruci), i veliki kritičari kapitalizma ove vrste koja još vlada Lijepom našom, a koji, s druge strane, kao potpuno neobrazovane budale, ne razumiju da je teoretski nemoguće da se sistem zdravstva (pa i školstva, ali to je druga tema) održi ovakav kakav je, baš zato jer je posljedica socijalizma koji smo s gnušanjem odbacili.
Prelazili smo ulicu, malo sam se plašio nepoznatog, ali držao sam dedu za ruku. Bacio sam pogled gore, sunce me je na trenutak zaslepelo, ali uspeo sam da vidim baku kako maše i smeje se. Sećam se da sam strahovao da ne padne dole koliko je bila razdragana.
Širom sveta prevladalo je osećanje kraja jedne epohe. Ljudi žive u dubokoj strepnji od mogućeg sloma svojih nekada stabilnih društava, kao u Jejtsovoj besmrtnoj pesmi „Drugi dolazak“.
Fenomen kamenih kugli poznat je u nekoliko zemalja svijeta, od Kostarike, Meksika, Novog Zelanda, Turske, Tunisa, Hrvatske i drugih, ali i u Bosni i Hercegovini. Naselje Grab-Mećevići kod Zavidovića predstavlja najveće nalazište kamenih kugli u Evropi, a nedavno u mjestu Podubravlje pronađena je najveća kamena kugla u BiH i Evropi, a možda čak i u svijetu.
Činjenicu da se transatlantski demokratski kapitalizam – nekadašnji pokretač posleratnog prosperiteta – danas suočava sa ozbiljnim teškoćama ne osporava gotovo niko ko još ima hrabrosti da prelista dnevne novine.