U jednom od svojih malobrojnih razmatranja problema nejednakosti, Joseph Schumpeter je upotrebio metaforu da opiše razliku između nejednakosti koju opažamo u datom trenutku i društvene (ili međugeneracijske) pokretljivosti.
Sa koje strane kordona ćeš biti ti, nije retoričko, nego civilizacijsko, vremensko pitanje? Hoćeš li čamiti u svojoj kapsulici dizajniranoj po želji sarajevskog psihijatra Karadžića iz '93 ili ćeš istupiti u realnost i bar na taj dan, odložiti štit srBstva i biti čovjek?
Zastaje mi knedla pod adamovom jabučicom svaki put kada vidim koliko smo ljubav počeli da shvatamo crno-belo, a kako zlu umemo da dodeljujemo nijanse. Kao da ono nije uvek crno. Koliko smo se izgubili u lavirintu koji se zove planeta Zemlja i koliko smo kao ljudi uspeli da odemo od naše suštine.
„Težnja za istinom” to je samo protivtežnja banalnosti, a banalnost je nemoralna. Jednako nemoralna ako je potekla iz neznanja kao i onda, pogotovu onda, ako je potekla iz kukavičluka. Na književnom polju banalnost iz neznanja rađa (ili, tačnije: umnožava) uniformnost, uništava zdravu ljudsku snagu, umnožava đubrište opštih mesta, povećava potrošnju hartije, ona je, jednom rečju, ekološki problem. Banalnost je neuništiva kao plastična boca!
Književnik Vladimir Arsenijević kaže da mu se ponekad čini da je Aleksandar Vučić projekat političkih savetnika koji se ponekad otrgne kontroli jer ne može da se susdrži.
Ja i moja sestra Damjana smo poravnali postelju u spavaćoj. Onda smo na lancun stavili crvenu dekicu. Onda je Damjanica po dekici prosula latice od margaritela.
Dvoje dramaturga su u Gebelsovom tekstu izmenili samo tri reči, poslali ga vodećim srpskim partijama. Odjednom, svima su postala prihvatljiva razmišljanja Hitlerovog ministra za propagandu