Uskliknuo bi zato, bez svake sumnje profeta srednjevjekovlja muslimanskog Mustafa Busuladžić-Subnallah-Slava Allahu i neumitno pomislio, kako je baš božjom promišlju pobijedio fašizam zajedno sa NDH, sa Silama osovine i kako su svi zajedno kolektivno jebali majku "ljevičarima i crvenoj liliputanskoj bandi".
Provjerite da li se posljednjih dana u kući porodice Vučić vršilo veliko jesenje spremanje, pa roditelji u skroviti šumarak izbacili stari "Obodinov" frižider, šivaću mašinu "Minerva", dječije igračke tipa "Zolja", M-62.. što su mu donijeli kumovi Voja i Toma na dan kada je postao punoljetan
Takva je ljudskopravaška klima u visokome domu hrvatskoga parlamentarizma okuražila poslovično senzibilne borce za ljudska prava iz redova hrvatskih helsinških odbornika da se na društvenim mrežama počnu sprdati s Lekovićem i s »bezazlenom« intervencijom na kotačima njegova automobila koja je predsjednika HND-a umalo stajala glave. Potom su se i aktivisti za ljudska prava nerođenih osjetili pozvanima da se oglase onako kako im nalaže kršćanska savjest, uključujući i najmarkantniju pojavu iz tog humanističkog sektora, koja je na trenutak zaboravila da je i Saša Leković nekoć bio fetus, pa je – u obranu nečijega prava da ga liši života kad se već, eto, rodio – ispisala evo ovo:
Na brodu luđaka koji se otputio u daleki, sretni srednji vijek, kao uostalom na svakom brodu, najveći je, najopasniji i najpodmukliji neprijatelj – žena. Pismena i nezavisna žena, ravnopravna žena, uspješna žena, samohrana žena, gola žena, žena radnica, žena znanstvenica, žena feministica, žena lezbijka, žena kod ginekologa
“Ovo je život, Božo”, uzdahnuo je tada Dragan osvrćući se oko sebe: “Hrvatska zastava, slika Franje Tuđmana, hrvatski grb, glasačka kutija, lista za Sabor…” “Ne seri, Drago, nego ubacuj u kutiju”, trgnuo ga je u to Božo Ljubić, “pa da stignemo na otvaranje radova na kanalizaciji u Bijakovićima i konzultacije oko slučaja Sejdić-Finci!”
Kruži vic Banjalukom, kako je Dodik pozvao predsjednika druge po snazi partije u RS-u na sastanak, pa se pred Milinim kabinetom našli Marko Pavić i Vukota Govedarica.
O odluci predstavnika stožerne bošnjačke stranke da se jedna škola u Sarajevu nazove po ustaškom i nacističkog apologetu, o propadanju intelektualne elite – i svih nas s njima