Kakvi građani - takvi i zakoni. Kakva kultura - takav i standard života. Šta drugo poželjeti?! To je "diktatura većine" - najčešći feler demokratije (još malo pa "linč rulja" - njen prvi rođak).
Sjedim danas u sunčanom gradu na jugu, pijem kafu na svježem zraku, temperatura ugodnih 16°C i čitam na vijestima o smogu u Sarajevu, par-nepar implementaciji i smijem se slikama i ilustracijama situacije u kojoj se trenutno nalazimo.
Meni lično prava žena nikada nisu bila sporna. Nisam se nikada osećala inferiorno u odnosu na muškarce, i ne osećam da me je iko ikada tretirao kao drugu ligu ili mi onemogućavao da učim, mislim, radim, zarađujem, odlučujem. Ipak, celo telo mi se vezalo u čvor kad se internetom kao vatra proširila vest da država razmišlja o osnivanju Saveta za borbu protiv abortusa.
Region je „šokirala vijest“ da je Rade Šerbedžija, od oca Danila-Srbina i majke Stane-Srpkinje rekao da je „100% Srbin“. Šta ima šokantno u tome da je neko Srbin. Samo u bivšim jugoslovenskim državama živi oko sedam miliona Srba. Valjda bismo se svi na tu činjenicu trebali navići.
Ovo nije bila najbolja godina. Nikome od nas. Ne kažem ovo zato što sam pesimista, baš naprotiv. Govorim ovo zato što verujem da nam još bolje godine tek predstoje.