Jer, vidite šta je na stvari. Jebe se našim poslodavcima što je čovjek ODGOVORAN I OSUĐEN za ratne zločine izvršene tamo nekih devedesetih nad nesrpskim stanovništvom u Šamcu i za koje je dobio 15 godina robije, ako ima potvrdu o nekažnjavanju u MUP-u Republike Srpske.
Dvadeset pet godina ustrajne i sustavne duhovne obnove hrvatske mladeži formiralo je cijele generacije mladih mediokriteta čija se konfekcijska pobožnost sva iscrpljuje u Facebook statusima i tetovažama s Isusom i delfinima, raskošnim proslavama svete krizme u svadbenim salonima i izboru što imućnijeg kuma.
Nama je doma kod kuće zazvoncao telefon. Ja sam hića odgibao u hodnik da dignem sluju. Kad sam ja nju dignijo sluja je rekla: „Doar dan! Ovdi Smilja, Robijeva učiteljica!“
Gospodin Otac se borio za Hrvatsku u kojoj će se do zvijezda stići bez puzanja na četiri noge, u kojoj će se do zvijezda stići u sivom odijelu i u nekoliko mandata što zaraditi, što pokrasti, što izgraditi onoliko koliko ni jedna gola mrdoguzičarka ne bi mogla steći u milijun života.
Nije ovo pismo o meni, jer nisam ja apatrid, ni u formalnom, ni u fizičkom smislu, iako bi Milorad Dodik očigledno želio da jesam. Naslovljeno je svima onima koji su morali napustiti, a i onima koji se spremaju da napuste našu otadžbinu.