Doduše, magarac sam čim živim i vjerujem da će biti bolje. Neće biti bolje. Doduše, nismo mi bezveze kao djeca igrali onu: „Ko zadnji magarac“. Samo smo mi uvijek zadnji.
Evo zašto je to moguće. Zato što smo svi/e mi na određeni način omogućili i omogućile ovakvu situaciju. Govoreći danas o #meetoo pokretu u svijetu, a pogotovo na Islandu (gdje je, usput budi rečeno, objavljeno oko 600 novinarskih priča o slučajevima seksualnog nasilja i uznemiravanja, dok u BiH, koliko ja znam, nije objavljena nijedna)
Neko je prošlog petka na fejsbuku zaključio kako metod kojim Vučić upravlja Srbijom najviše liči na ustaški: trećinu iseliti, trećinu pokatoličiti, trećinu pobiti.
Nedavno sam saznao da sam Srbin. Ima tome neka dva mjeseca.
Bilo je to za mene poražavajuće saznanje. Pogotovu jer mi je tu užasnu stvar otkrio moj najbolji prijatelj.
Vakanda nije ni više ni manje izmišljena od Afrike koju su proizveli Hjum ili Trevor-Roper, ili one koja je kanonizovana u holivudskim ponudama kao što je „Tarzan“. Ona je izbavljujuća kontra-mitologija.
Kako, recimo, u etnički čistom Višegradu, tačno dakle na mestu najvećih četničkih pokolja nad Bošnjacima, četnička mrtvačka glava ‘ne predstavlja nikakvu bezbednosnu pretnju’, a ista takva četnička mrtvačka glava na kapiji srpske ambasade u Sarajevu iznenada postane bezbednosna pretnja?