A, ovakve ljude kao Košarac treba nagraditi, barem mjestom redovnih predavača na katedri žurnalistike. Objektivno jači i aktuelniji od resto profesora, a sa druge strane, ako može Predrag Ćeranić biti dekan, jebem li ga, može i Košarac biti makar obični univerzitetski profesor.
Propuštena je šansa da se o nasilju nad ženama govori javno, da se o potrebi suzbijanja istog govori kao o nečemu, što za razliku od mase drugih političkih pitanja, nema nikakvu alternativu. I možemo, imamo na to puno pravo, optuživati naše političare zbog šanse koju smo propustili samo zato što tema u njihovom vrijednosnom sustavu nema nikakvu uporabnu vrijednost. I tako smo potpisali taj akt, a da se ništa nije promijenilo.
Tehnički gledano, bijeda iz javnih kuhinja, plaća bijedi pod predizbornim šatorima svaki zalogaj i svaki gutljaj i svaki humanitarni paketić. Plaća i plaćaće.
Da, ovih dana izložen sam pravoj orkestriranoj hajci od dijela medija koji se u javnosti doživljaju kao glasila vladajuće stranke na čijem čelu je Bakir Izetbegović.
Ali, koliko god volim zemlju u kojoj sam odrastao, nerviraju me neke stvari u njoj. Boli me duša kad shvatim koliko normalno bismo mogli živjeti, a ne daju nam. Što je nekolicina svojim razmišljanjem uspjela da istjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, koji su na kraju digli ruke od svega. Boli me i kad vidim kako svi oko nas napreduju, grade, imaju neki pomak, a kod nas se godinama vrti ista priča.
Pokojni Željko Maganjić, fotoreporter Slobodne Dalmacije, teško ćete ga znati, odavno on nije među nama, gostujući jednom u nekoj emisiji o astrologiji prostodušno je priznao da on u te ovnove, vage, blizance, strijelce u podznaku i štatijaznam, ništa on u to, brate, ne vjeruje.