Najmanje što Republika Srpska može je da hapsi. Hapsi ga zato što je druge boje kože, zato što je iz druge zemje, zato što govori drugim jezikom, ima druge običaje, zato što je došao kod nas i zato što je oženio Srpkinju. Hapsi, policijo!
A na samom isteku tog ljeta, 21. rujna 1938, na istom je Srebrnjaku svojom voljom umrla Ivana Brlić Mažuranić, ne samo jedan od najznačajnijih pisaca u hrvatskoj književnoj povijesti, nego jedno od dva-tri imena u našemu dvadesetom stoljeću s kojim se hrvatska književnost bila približila i kao iz sjene prikučila matici europske kulture.
Evo ovo je konkretan razlog zašto sam se kandidovao i zašto se bavim političkim aktivizmom u Sarajevu. (Fotografiju su mi proslijedili drugari iz partije.)
Bosna će i poslije izbora samo naličiti na državu, dok joj u stvarnosti do demokratski uređene države nedostaje taman toliko pameti koliko joj fali građana: 97 odsto stanovništva radije bi da živi u vlastitom etno-selu, nego u nacionalnoj državi Bosanaca i Hercegovaca.
Počeću ovaj tekst sa pričom o bumerangu i verujem da se mnogi od vas u današnje vreme neće začuditi zašto sam baš izabrala takav početak priče, međutim u nastavku ću to isto bacačko oružje, koje dolazi iz daleke nam Indije, Egipta, Amerike,Australije a Boga mi neki kažu da su i na prostorima Evrope pronađeni, spojiti sa teorijom gospodina Čamskog.
Ovaj tekst nije zajebancija. Shvatite ga kao prijateljsko upozorenje. Ne živite u normalnoj zemlji. Živite u rezervatu pomahnitalih divljaka, zaraženih ludilom vrhovnog vođe.
Postoji pretpostavka, u medijma i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku.