Kao što nam je poznato, presudnom godinom za britanski modernizam smatra se 1922. kada je objavljena Eliotova pesnička zbirka „Pusta zemlja”, zatim Džojsov „Uliks“ i „Džejkobova soba“ Virdžinije Vulf.
Propast se nadvila nad kulturnom delatnošću i njenim akterima: piscima i tehničarima, pevačima i glumcima, plesačima i umetnicima. Njihov svet se urušio i to je ono što nas rastužuje.
Države su pustile kandže i pokazale zube. Zatvarale su granice i spuštale avione, uvodile zabrane kretanja u gradovima, ukidale pozorišta i muzeje, zabranjivale nam da poslednji put vidimo roditelje na samrti.
Dok održavaju svijet u stanju da jednom nastavi sa životom, ti mali ljudi, obični, anonimni, vrše svoju dužnost. Kao vojnici u nevidljivom ratu, ili naprosto kao građani, ili kao nečije kćeri i sinovi, još češće matere i očevi, kao djedovi i bake
Vreme je da prihvatimo kako je pandemija zauvek promenila način na koji postojimo. Sada se čovečanstvo mora upustiti u izuzetno težak i bolan proces donošenja odluke o tome kako će izgledati naša „nova normalnost“.
Demonstranti se zaleću uz stepenice u pokušaju da nasilno prodru u parlament – donedavno je to bila scena rezervisana isključivo za zemlje istočne Evrope, Latinske Amerike i trećeg sveta.