Imena, cure, izgovorite imena zločinaca. Mislite da je srpskoj glumici Mileni Radulović bilo lako prije nego se odlučila izreći ono što je odavno bilo poznato?
Moja mama je umrla sama, u zaječarskoj bolnici na intenzivnoj nezi, nisu znali šta joj je i kako da je leče, niko nije mogao da je poseti, vegetirala je, nije jela, nije mogla da se kreće i nije govorila.
U okviru seksualnog obrazovanja moglo bi se učiti i o integritetu vlastitog i tuđeg tela. Onda bi devojčice i dečaci umeli bez srama da o tome govore, jer zašto bi se stideli znanja stečenog u školi.
Živimo u društvu ćutnje. Učimo decu da se ne suprostavljaju autoritetima, nemi smo na iživljavanja šefova i političara, komšije koje mlate žene, tatine sinove koji gaze pešake. A onda pitamo nju zašto je ćutala?
Moja ćerka čita vest o hapšenju pedagoga koju prati ispovest mlade glumice i poluglasno pita: kako je mogla da živi pošto ju je silovao njen učitelj? Isto se pitaju i mnogi dušebrižnici…