Postoji jedna generacija ljudi kojima je u djetinjstvu sve bilo manje – više jasno. Moja, recimo. Znali smo to, iz stripova, sa požutjelih stranica „Laso“ romana, iz ratnih bajki za veliku i malu djecu koje su zvali „partizanski filmovi“. Znali smo to i iz brižno odabranih stranih filmova u kojima se vidjelo koliko je taj mrski kapitalizam zao i bezdušan. Sumnju u dobro kao dobro i zlo kao zlo unosio bi tek poneki samurajski film.
Zemlja traži krivce, krivci traže zemlju. Kao kad lik traži pisca a ne obratno, kao Bog zapovijeda. Ljudi izjednačeni tek u bijedi, ravnopravni samo u vlasti i u bogatstvu stečenom na najčudnije i namaglovitije načine. Munib i Miodrag, ujedinjeni u sticanju para, skupa i na sudu, bratski jamljali, oba za se i u svoj džep. Ćiro uzimao ponajviše, baraž ga zaustavio. Teško da će iko od njih u zatvor, u zatvor idu oni koji kradu staro željezo. O Radovanu, Jevrejima, Aliji, Slobi, Franji, sadaci, nafaci i ostalom, čitajte u sedmičnom pregledu nedjelje, hefte i tjedna.
Trista čuda u ovoj epizodi! Tramvaj koji govori, okrugli sto na čoškove, lebdeći gradonačelnik, Ginisovi rekordi, deda trči stadionom, šega, šora, mačovanje... Ima i sporta, u zdravom tijelu zdrav duh. Ima još svašta nešto, samo se sad ne mogu sjetit.
Od svih kritičara najveći je, najgenijalniji i najnepogrešiviji – vreme, kaže jedan aforizam. Ti kritičari, frustrirani marginalci, domaći izdajnici, strani plaćenici i sve ono čime su počašćeni od Mile nam vlasti, slušali su začuđeno koncert zvižduka na koncertu No smoking Orchestra u Banjoj Luci kad se On pojavio na sceni.
U nacističkoj Njemačkoj su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali koncentracioni logori. U logorima su u plinskim komorama spaljivani ljudi. Iz dimnjaka je izlazio pepeo, ljudski, masan i lijepljiv. Gebelsova propagandna mašinerija ubjedila je svoj narod da je pepeo i dim čudnog mirisa dim iz pekara, gdje logoraši, pripadnici nižih ljudskih rasa, prave hljeb za njemačke vojnike na frontovima širom svijeta.
Pas laje, političar laže, novinari konstruiraju, a ja se stalno vraćam odnekud. Vratio se iz Beograda, sa književnog festivala. Nitko me nije uhitio i zatvorio, laže Želja K. da Srbija nije sigurna za Bosanske građane. Ni Lamiju nitko nije uhapsio, a ona iz Sarajeva. Ni Pirketa, a on je Bosanac.
„Svijet bez granica“, „svjetski poredak“ i ovima slični izrazi čine se tako jako nevjerovatnima onda kad sam, da bih posjetila vlastitog oca, dužna pokazati pasoš na dvije granice u toku vožnje koja traje ne duže od pet časova. Ukoliko sam odlučila iz Beograda otputovati i do Skopja, kako bih posjetila prijatelje, eto je i srbijansko-makedonska granica. Budući da sam s navedenim prijateljima planirala kupovinu jeftinih odjevnih predmeta u Sofiji, čeka me još jedno pokazivanje putne isprave. Ovoga puta nezgodnim bugarskim policajcima i, ne rijetko, -kama. Svakih 100 km neko mi traži pasoš na uvid. O kakvoj mi to unifikaciji svijeta govorimo?
28.oktobra 1918. nastala je samostalna država Čehoslovačka izraženom voljom čehoslovačkog naroda. Za vrijeme drugog svjetskog rata na teritoriji Češke je uspostavljen Protektorat Bohmen und Mahren dok je Slovačka postala kvislinška paradržava Slovensky Štat, na čelu sa Josefom Tisom.
Sama priprema domaćih političara za “Dejton u Butmiru” mogla je naslutiti u kakvom to "oni" žive. Dok su jedni očekivali ukidanje entitetskog glasanja, drugi su razmišljali kako da očuvaju poziciju svog entiteta. Ovi treći su se nadali trećem enitetu. Naravno i jedni i drugi i treći su spekulisali o mogućim motivacijama dvojice stranih diplomata u vezi sa zakazivanjem butmirskog sastanka. Naravno ništa se spektakularno tamo nije dogodilo. Sva su preliminarna nagađanja pala u vodu. Za razliku od očekivanja, nikome se ništa nije nametnulo.Novi krug politčkih pregovora zakazan je za desetak dana.