Nije nam namjera da dovedemo u pitanje jednu humanu i potrebnu ustanovu modernog krivičnog prava, već da ukažemo na paradoks koji nije pravne nego moralne, pa i psihoanalitičke prirode. Nije riječ samo o privilegiji članova porodice da ne prijavljuju roditelje, djecu, braće, sestre i bračne drugove, ili da ne svjedoče protiv njih, nego i o privilegiji počinitelja da u uskom porodičnom krugu, unutar aure intimnosti, ostane monstrum i da njegovi zločini ostanu zaštićeni porodičnom solidarnošću i porodičnom tajnom. Zločin tako na stanovit način postaje privatna stvar, a porodica neka vrst moralnog i psihološkog, eksteritorijalnog azila koji je zajamčen i najgorem krvoloku.
Stručnost je, shvatili ste, precijenjena. Evo, recimo - kad smo već kod Muje - Poljoprivreda BiH. Da, Elektroprivreda, izvinjavam se. Sve go stručnjak bio u toj Elektroprivredi, pa u prvoj polovici prošle godine prodali u inozemstvu struje za dvjesto milijuna maraka, a istovremeno kupili za šezdeset. Mjesecima eksperti lomili glavu zašto Bosna uvozi struju kad je ima za izvoz. Sve strano Bosancu bolje, šta li
Postoje neki ljudi koje možete slušati bez prestanka. Koji kad uđu u prostoriju, ispune je nekom bestežinskom vedrinom. Koji od svakog sivila mogu stvoriti fascinantne okuse i boje. On je bio jedan od takvih.
Izvan svega toga, izvan logike dobro uređenoga društva, kome se samo može poželeti da policajci i ubuduće ne nose oružje, izvan logike širenja mera protiv stranaca, koju danas opravdavaju vođe država, tako da ih internetski frikovi i ulični batinaši mogu citirati, a oni dobijati izbore, ostaje sudbinsko pitanje: koliko smo sposobni za građansku odbranu od fašizma?
S obzirom da smo imali 16 godina da razmišljamo nakon bombaškog napada u Oklahoma Sitiju, bilo je za očekivati da smo postali barem malo suptiliniji u našim brzometnim dijagnozama masovnih ubistava civila. Veliki broj različitih karakteristika najnovijeg slučaja iz Norveške ovaj zadatak čini čak i nešto lakšim.
Dok se hapšenjem Hadžića na izvjestan način završava priča o Tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) jer više nema okrivljenih koji su u bijegu, oslobađanje Šandora Kepira, koji je bio peti na listi najtraženijih odbjeglih fašista iz Drugog svjetskog rata Centra "Simon Wiesenthal", pokazuje da ni priča pola stoljeća starija nije do kraja završena
Šta je, uistinu, McDonalds do danas čekao? Zašto Zagreb i Beograd imaju taj bezdimni roštilj već par decenija, a Sarajevo mikrovalove troši samo na frizure?
Jedina razlika između Andersa Breivika i malograđanina kojem smetaju ekavica, džamije, homoseksualci, tamnoputi ili Šiptari jest u tome da je Breivik odlučio pucati, dok se malograđanin uspavljuje u iluziji da je njegova mržnja bezopasna. Nije bezopasna. Sve i da nikada nitko nije stradao zbog rasne, vjerske i etničke isključivosti, ta bi isključivost bila nemoralna. I da nije nemoralna, bila bi glupa i suvišna poput kakvog histeričnog kaprica.
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik zajedno sa prvim čovjekom Republike Srbije, Borisom Tadićem, posjetio je ovih dana dječiju školu prijateljstva na Tari, gdje trenutno boravi 200 djece iz Rumunije, Mađarske, BiH, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Albanije i Makedonije.