„Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece” – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.
Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Srbi su najjači u raftingu i izgradnji etno-sela, Bošnjaci više preferiraju sjedeću odbojku i čari čaršijskih dunjaluka, a Hrvatima niko ne može pera odbiti u einologiji...
Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.
Svodnica, šoping u Madridu, bijes Majke Prirode, ratoborni deda, Švedska, žene protiv feudalizma, šupačko-junački rat, pliva sve, nabildani zaštitari, leđni bubotci, Duška Jurišić, agresorska djeca, 400 Kuna za po sata, hrana, deke i zemlje daleke.
Sigurno se sjećate dječijeg horor filma (kakav žanr, jebo te) iz osamdesetih, gdje malo slatko biće, mogvaj, uveseljava djecu trepćući svojim velikim okicama i gugučući. Ima samo jedna začkoljica.
Desilo se iznenada i trajalo kratko. Jedan jedini minut. Sve posle toga, sve što se ukazalo nakon što se gusti beli dim koji se nadvio nad Port-o-Prensom od toliko građevina srušenih odjednom barem malo razišao, predstavlja tragediju epohalnih razmera koja se dok ovo pišem u svoj svojoj grozoti još uvek lagano odvija pred očima čitavog užasnutog sveta.
Sigurno ste primjetili da se krajem ili početkom godine dešavaju katastrofe, tzv. sila prirode. Prije dvije godine, imali smo cunami u Indonezijskom arhipelagu. Ove godine, planeta nas je ,,počastila“ sa nekoliko desetina hiljada mrtvih koje je izazvao zemljodrm na Haitiju.