Kolumne

I onda to pitanje kako se i zašto bivša Jugoslavija ujedinila oko Big Brothera? Kao, svi to gledaju, kao što su svi, ispred kamera, u istoj kući. A oko čega bi se to, molim vas lijepo, svi naši narodi i narodnosti i mogli ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma? Oko čega bi se, uostalom, bilo koja rulja bilo gdje mogla ujediniti ako ne oko rasizma, šovinizma i primitivizma?

Prošla subota je bila prava miting-subota. Pravi blockbuster doživljaj zahvaljujući mogućnosti praćenja na internetu i kokicama. Jedan u Beogradu, onaj Tomin gladnožedni. Drugi u Zagrebu, onaj kolektivno plačni.

Na istim strašnim snimkama iz Srebrenice, recimo, još je šokantnije ponašanje reportera Srpske radio-televizije i klasičnog medijskog ratnog zločinca Snježana Lalovića, ali on nakon rata nije imao potrebu bježati: danas je urednik dokumentarnog programa Radio-televizije Republike Srpske. Nije li, najzad, nedavno lijepo osvijetljena i mala mračna tajna samog generalnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića, slavnog četničkog tenora iz tih herojskih dana?

Licemjerje se najlakše zapazi upravo na religijsko-vjerskom polju, na kojem maske lako padaju. Vjera, za razliku od religije, ne može biti masovni fenomen zato što uvijek počinje od čovjeka pojedinca.

Dragi građani i građanke - rekao bi Tadić u ležećem položaju ispred zastave Srbije - ako u ovim dramatičnim trenucima za našu zemlju i naš narod vidite negde Tomislava Nikolića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s bubrezima.

Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.

Znajući, iz današnje perspektive, da je Titova vladavina iza blještave vanjštine koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, nije čudo da i dan danas susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje”, piše redatelj Mario Kovač u programskom tekstu pred premijeru opere “Maršal” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, zakazanu za subotu, 16. travnja.

Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu.

Zločinima i patnjom, kao dvjema stranama iste stvarnosti, u nezavršenom ratu ideologija etnosa i prostora dubinski je u Bosni i Hercegovinu razorila kulturnu i moralnu supstancu, ograničivši fundamentalne ljudske porive i univerzalne ljudske darove (dar supatnje i solidarnosti, gnušanje prema zločinu kao takvome, sposobnost opraštanja...) isključivo na unutaretničke, kolektivno-plemenske relacije.