Sjećate li se Pave Dadića? Za većinu onih koji čitaju ovaj tekst, odgovor je, pretpostavljam, negativan. Strastveni čitaoci novina, fudbalski fanatici i oni kojima je bliska poetika "Dorinog dnevnika" Đermana Senjanovića, sjetit će se, međutim, ovog nekadašnjeg nogometaša zeničkog Čelika koji je onomad dogurao i do bh. fudbalske reprezentacije. Igrao je Pavo Dadić na utakmici BiH - Hrvatska, a urbana legenda kaže da je u tim uvršten na insistiranje Alije Izetbegovića, e da bi Tuđman vidio da u bh. reprezenataciji ima i Hrvata. Dokazivanje multietničnosti preko fudbalske reprezentacije je, naravno, potpuno pogrešno.
"Ubi nas prejaka reč", stajat će jednog dana plural čuvenog Miljkovićevog stiha na velikoj ploči u Memorijalnom centru Potočari, spomeniku nad masovnom grobnicom osam hiljada ubijenih Srebreničana oko kojega će se vrzmati školska djeca iz Banjaluke ili Zvornika, sa učiteljicama srpskog koje će im strogim glasom govoriti o finoj razlici između strašne, rogobatne tuđice "genocid" i tople, domaće riječi "zločin".
- Ta Brankica ima leđa. U ovim našim krajevima, a i drugde, ne možeš to da radiš bez leđa. Ja bih sad trebao biti naivan i verovati kako ona nema leđa. Ma, daj. Nervozno je mutio ionako umućenu kafu, a meni se prevrtala soba išarana rekvizitima koji treba da me ubede da kafić u kojem sedimo nije obična soba gluposti, neiskrenosti, mlitavog građanstva koje je zapravo malograđanstvo, ali lukavi građani opet prave skupocene stolove, saksije, lustere i oblače smrdljivu kafe sobu u taj luksuz i ekstravaganciju, tvrdeći da to više nije sirotinjska malograđanština sa vazama iz kineske prodavnice već ukusno namešteni ugostiteljski objekti. Nisam osetio nikakvo ugostiteljstvo. On je nastavljao:
Kad ste se posljednji put od srca nasmijali? Onako istinski i duboko od srca, da su vam suze frcale jer ste čuli neku dobru anegdotu, vic? Priznajte da niste dugo.
Sasvim normalno sam ustao, oprao zube i obavio pripadajuće klozetske aktivnosti, turio džezvu, u hodniku pred ogledalom, onako u hodu, provjerio dimenzije ljubavnog šlaufa, te se zadovoljan njegovom stagnacijom odgegao do lapčeta.
Nije kriv komunist koji se pretvara da je vjernik. Nije kriv kriminalac koji se ne stidi krađe, nego komšiluka. Nije kriv ko pije, a laže da ne pije. Nije kriv ko snima ilahije i govori merhaba, jer mu je to danas unosno. Krme je krivo
Zelenim planinama na sjeveroistoku Bosne vijuga tanka bijela crta stare ceste, zalazi u varoši i klisure, pa se pretvori u makadam i izgubi negdje među bagremima i javorima Majevice. Ne prođe dugo, kad izađe ravno u malenu nekakvu kasabu, prođe kroz nju i krene bogazom uzbrdo, kroz divlju, nepristupačnu šumu, da bi na kraju izbila na široki planinski proplanak. Na njemu nekoliko desetaka raštrkanih kuća, među njima lijepa, skromno uređena seoska škola, u školi učionica, u učionici desetak mališana i velika karta Bosne i Hercegovine, a pred njom strogi učitelj.
Vahabizam je vrlo konzervativan pokret reforme u islamu koji je, još u 18. veku, osnovao Muhamed ibn Abdulvehab (Abd al Wahâb, 1703-1792). U svom rodnom Nedždu, u dubokoj unutrašnjosti arabijskog poluostrva, ovaj verski reformator vezao se uz pleme Sauda, tako da je vahabizam docnije, u 20. veku, postao i vodeća verska ideologija u Saudijskoj Arabiji, državi osnovanoj 1932. godine.