Riječi gube nevinost kad uđu u masu. Izgube nevinost po drugi puta kad ih masa među sobom razmijeni. Onda gube nevinost sa tom povratnom reakcijom, koja je također dostupna masama. Onda te riječi, kao loptice u fliperu, pretrpe deformaciju i najzad uđu u jezik pisaca koji jedni druge počnu zvati „fašistom“, „koprofagom“, „budalom“, „idiotom“, „mediokritetom“, „seljačinom“, „lopovom“...
Nesloboda medija, ako ćemo pravo, ipak je normalna stvar. Novinari se po definiciji rađaju zasužnjeni - jer je društvo u pravilu takvo, jer se nesloboda reproducira po matrici od obitelji nadalje - a onda se možda i razviju do slobodnog bića. Nije to naša posebnost, nego globalno načelo. Postoje bolja i gora društva, ali svi dijelimo iste fizikalne i društvene zakonitosti, nema izuzetih od temeljnih principa. Slobodan medij ne nastaje sam po sebi i ne treba ga takvim a priori očekivati
Gotovo cijelih petnaest godina prošlo je od potpisivanja Daytonskog sporazuma, i sve od tada najveći svjetski i domaći politički umovi promišljaju kako temeljito pokidanu Bosnu i Hercegovinu - zemlju "razvučenog mozga", razorene svake centripetalne sile i unutarnje supstance - ponovo uključiti u europski politički i kulturni prostor.
„Golf tereni i Golf klub Banja Luka trebalo bi dodatno da povećaju turističku ponudu i potencijal našeg grada, jer u svijetu prevladava mišljenje da je jedna gradska sredina razvijena onda kada postoje tereni za ovaj veoma popularan sport, ali i vid rekreacije“
U petak je, ponajviše djelovanjem Duha Svetog (u nas ateista, poznatijeg kao sreća), izabran 45. po redu Patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve. Njegovo ime je Irinej Gavrilović. Nešto kasnije o ovom čovjeku.
Mentalni sklop u kojem svi moramo obilježavati neki vjerski praznik i klanjati se apstraktnom Vrhovnom Biću dominantan je u društvu i toliko ukorijenjen, da se i ne primjećuje da se time vrši diskriminacija onih koji nisu religiozni. I to ne samo deklarativno. Prošle godine u javnosti se pojavio Prijedlog zakona o praznicima Bosne i Hercegovine i neradnim danima. Tim prijedlogom se predviđa da u godini četiri dana budu državni praznici, jednaki za sve, i to: Nova godina, Prvi maj, Deveti maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, te 26. juni – Dan podrške žrtvama nasilja. Osim toga, neradni dani bi bili i za vrijeme vjerskih praznika pripadnika islamske, katoličke, pravoslavne i jevrejske vjeroispovijesti. Nigdje u tekstu se ne spominju ljudi koji nisu pripadnici jedne od tih religija, odnosno, ne spominje se tabu riječ – ateisti
Pošto sam počeo ličiti na Josipa Pejakovića i one njegove socijalne emisije „U ime naroda“ u kojoj on pokazuje da nam je dobro time što prikazuje bijedu veću od naše i pri tom uzme nekoliko hiljada maraka za svaku emisiju, ja odlučio da još više ličim. Odlučio sam se ovaj put izmaknuti preko Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sve do Iraka i Kine, pa i dalje kroz vrijeme, do njemačkih ustanova za radno oslobađanje. Ne zamjerite što to i činim.
Uhićen sam u Lyonu u ljeto 1944. godine, kada su se Amerikanci već bili iskrcali. Francuski sam Jevrejin prve generacije, roditelji su mi bili Holanđani. Uhićen sam na cesti jednostavno po izgledu.