„Vratite me u život, obvezama rada, brige za obitelj i odgoj djece” – piše na kraju potresne molbe za pomilovanje koju je Njegovoj Milosti Predsjedniku Republike uz pomoć odvjetničkog ureda Drenški-Lasan sročio zatvorenik kaznionice u Lipovici Siniša Rimac, umirovljeni pukovnik i otac dvoje djece. A uskoro, odaju novinarima njegovi suborci, i trećeg.
Srbi su najjači u raftingu i izgradnji etno-sela, Bošnjaci više preferiraju sjedeću odbojku i čari čaršijskih dunjaluka, a Hrvatima niko ne može pera odbiti u einologiji...
Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Moj dečko je toliko bogat da ne mora da liže poklopac od euro-krema! – poručuje grafit s nekog sivog zida u nekom sivom naselju negdje na prostoru bivše Jugoslavije. Eurokrem je u gastronomskoj svijesti građanina bivše Jugoslavije ostao zapamćen: a) kao jeftina hrana za djecu; b) kao užina za vojnike bivše JNA; c) kao hotelski doručak za niskosolventne domaće i strane umirovljenike koji su u jadranskim hotelima uglavnom ljetovali zimi.
Svodnica, šoping u Madridu, bijes Majke Prirode, ratoborni deda, Švedska, žene protiv feudalizma, šupačko-junački rat, pliva sve, nabildani zaštitari, leđni bubotci, Duška Jurišić, agresorska djeca, 400 Kuna za po sata, hrana, deke i zemlje daleke.
Sigurno se sjećate dječijeg horor filma (kakav žanr, jebo te) iz osamdesetih, gdje malo slatko biće, mogvaj, uveseljava djecu trepćući svojim velikim okicama i gugučući. Ima samo jedna začkoljica.
Desilo se iznenada i trajalo kratko. Jedan jedini minut. Sve posle toga, sve što se ukazalo nakon što se gusti beli dim koji se nadvio nad Port-o-Prensom od toliko građevina srušenih odjednom barem malo razišao, predstavlja tragediju epohalnih razmera koja se dok ovo pišem u svoj svojoj grozoti još uvek lagano odvija pred očima čitavog užasnutog sveta.