Evo ga 8. mart. Još jedan u nizu sa sličnom ikonografijom. Ulice pune cvijeća, žene u minjacima, muškarci u odijelima, djeca sa poklončićima, gradovi oblijepljeni plakatima prsatih pjevačica reklamiraju njihove nastupe po ofucanim, još ne privatiziranim hotelima.
Ako nam je društvo i dalje duboko patrijarhalno – a jest, ako je duboko nepravedno prema ženama u praktički svakom smislu – a također jest, kako to da one kojih se to direktno tiče, preko čijih se pleća i plaća sve prelama i slama, ne pokazuju nikakav tračak pobune? Kako to da "revolucionarna avangarda", to jest feminizam i feministkinje, nisu u stanju mobilizirati čak više niti same sebe?
Pokret muškog otpora je nezaustavljivo krenuo. Da muškarci podižu glavu diljem naše domovine, uvjerilo me je pismo redovitog čitatelja ove poučne kolumne, Korčulanina Ivana M., zvanog Šmajser, u kojem me izvještava da je u našem popularnom turističkom odredištu nedavno osvanuo znakoviti grafit: «Pravi muškarac nije onaj koji se ujutro brije, već onaj koji u to vrijeme čisti dlake iz zuba.» Šmajser me zamolio da napišem još jedan tekst o pravom muškarcu, svjestan da se radi o vrsti u izumiranju, koja stoga zaslužuje da je se detaljno opiše.
Ovih dana, što u raznoraznim pisanijama, što po mojim kolumnama, provlači se riječ mediokritet. A riječi, kao riječi, imaju svoj život. Nekad vas preuzmu i same naprave temu.Kako su me progonili mediokriteti, ko su oni, jesam li ja jedan od njih? Puno pitanja...Valja mi početi.
Devetnaesto stoljeće je bilo stoljeće rada i produkcije. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće volje za moć i organizacije, a dvadeset i prvo stoljeće bit će stoljeće orijentacije: hoćemo li naći smisao ili ćemo se posve izgubiti. Jer sad smo u posvemašnjoj dezorijentaciji.
U Sarajevu je u prepunoj ,,Zetri“ prije neki dan, održana svečana premijera novog filma Jasmile Žbanić ,,Na putu“. Film nisam gledao, nisam imao priliku. Dakle, nisam bio u Sarajevu, nisam posjetio Berlinale, gdje je ovo celuloidno ostvarenje, kažu, bilo jedno od najzapaženijih, neću uskoro u Zagreb, Žepče, Mostar, Zenicu, Bihać. Živim u Banjaluci i film mi se gleda baš ovdje.
Težak je i zajeban život bio osamdesetih godina u okrutnom gradu Splitu ako si živio u predgrađu, imao dva metra, sto pedeset kilograma, gustu bradu, tetovirane ruke, autoprijevoznički obrt i ime - Labud. Teže je bilo možda jedino mračnih devedesetih ako si se prezivao Jovanović.