Desetine, i još dvije, mrtvih. Američki nobelovac osuđuje, svijet se zgraža. Jer, on je pozvan da sudi, zna se da je za mir. Pobogu, za to je dobio i Nobelovu nagradu. A u Moskvi se, mislim, već priprema lov na Čečene. Sudi im televizija, radio, Internet, svi. Nobelovac je osudio, Putin i Medvedev također. Malo će ko pozvati na mir i razum, svi bi oko za oko – dok sljepilo ne obuzme sve i mrtvi se počnu brojati desetinama hiljada. Čečenske bradonje će licitirali brojem nedužnih a zatvorenih, uzvikivati njihova imena i rafalati zrakom, uzvikivati da je Bog jedan.
Izgleda da nam nije suđeno da nam istorija bude niz odlučujućih ideja koje se kroz vreme međusobno smenjuju. Pre će biti da je ona samo „niz etapa“, u kojima se svaka sledeća vlastna (kako danas vole da ih nazivaju) elita, ponekad samo u prenosnom a ponekad i u bukvalnom smislu te reči, naoružava novom autoritarnom leksikom i frazeologijom.
Cinično je i to što je cveće na spomenik poginulim radnicima RTS-a položio Miloševićev ministar informisanja i što je Miloševićev portparol Dačić, s puno dostojanstva i saosećanja položio cveće poginulim vojnicima na brdu Stražavica. Da li je svestan da je za njihovu smrt i on tako strašno odgovoran?
Ako su Amerikanci organizirali konferenciju na Brdu kod Kranja kako bi pokrpali rupe u svojoj kosovskoj politici, može li to biti opravdanje Evropskoj Uniji da ruši prvo poslijeratno sijelo ex-Yu zemalja? Što je Bruxelles ponudio u zamjenu? Ništa, samo neku drugu konferenciju, sada u Sarajevu, koja također može doživjeti fijasko.
U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu. Neposredno prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena, Hannah Arendt je započela riječima:''Verehrter Martin Heidegger, poštovani Martine Heideggeru, dame i gospodo…''.
Prošle nedjelje - 13. marta, Zeitgeist pokret, nizom predavanja, seminara, okruglih stolova, obilježio je svoj dan. Nisam pročitao niti u jednom oborskom mediju jedno jedino slovo o ovom događaju.
Ponovno pojavljivanje Rusije na Balkanu – zahvaljujući, jednim delom, finansijskoj pomoći, ulaganjima u energiju i obezbeđivanje infrastrukture za reagovanje u vanrednim situacijama – moglo bi ostaviti Srbiju u sred zagonetke jer region sve više postaje spornom tačkom u odnosima između Zapada i Rusije.
Sad preskočimo pokatoličavanje kojem su se ti isti Iliri opirali, dok su i kako su mogli. Tad je Bosna postala katolička. Preskočili smo i pravoslavizaciju, i ona je bila sporadična koliko i neumitna. Preskočimo i islamizaciju, i ona je... Hej, stanimo malo! Ne može. Ne može se u romanu preskočiti početak. Ne može se sa švedskog stola snabdjevenog ljudskim mesom sa smetljišta istorije preskočiti glavno jelo. Ne može se preskočiti dolazak islama, katoličanstva, pravoslavlja, ne može se tek tako preskočiti osnovno jelo naših nacionalnih i političkih kuhinja.