Danas se stidim što sam građanin Republike Srbije, i to zbog naše vlade, našeg predsednika i naših političara, jer su svojim činjenjem i nečinjenjem, izjavama i ćutanjem, a pre svega odlukom da se zabrani Parada ponosa, prekršili Ustav Republike Srbije i Zakon o zabrani diskriminacije. Oni su birani da ih štite i položili su zakletvu da će to činiti, a to svesno i namerno nisu učinili.
Onaj ko danas kaže: „Naš realno ostvariv cilj je i Kosovo u Srbiji i Srbija u Evropskoj uniji“ ili je beskrajno glup ili je izuzetno pokvaren i podmukao. Ova floskula, dominantna na domaćoj političkoj sceni, govori u stvari o njenim glavnim akterima. Verovatnije je da nisu glupi, jer za ovako raširen sistem korupcije ipak treba nešto pameti. Da, u pravu ste, mahom su to podmukli politikantski demagozi koji lažu Zapad, lažu Ruse, lažu Srbe sa Kosova, lažu sve građane Srbije...
Dok se sva bosanskohercegovačka javnost usredotočila na nerede na nogometnim terenima u Banja Luci, pa u Mostaru, prozivajući one koji glupavo ulijeću u stadion ganjati igrače koji su zabili gol njihovom timu u unaprijed dogovorenoj utakmici, druga djeca glupavo, i još glupavije, upiru prstom jedan u drugoga.
Jedan od zanimljivijih aspekata sadašnje krize jeste kako gledamo na nju, a jedno od zagonetnijih pitanja jeste zašto gledamo na nju tako kako uglavnom gledamo. A na nju gledamo uglavnom tako da je prihvaćamo. Šta je sa nama naopako?
Bivša jugoslovenska federacija pružala je prividni komfor i sigurnost, za kojima mnogi i danas žude.Promatrači tvrde da je upravo surova svakodnevnica u ovim novonastalim državama ono što tjera ljude da se sa sjetom prisjećaju vremena kada je bilo manje pritisaka i kada su se ljudi mogli osloniti na državu mnogo više nego sada.
Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.
Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.
Za potrebe ovog ogleda, mene, međutim, ne zanima Kulenovićevo i Dizdarevo muslimanstvo: meni, kao i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, mnogo je zanimljivije reisovo otkriće da su "morali pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak". Taj genij, drugovi i drugarice, mene zanima: zaboravljeni genij iz sive zgrade Udbe koji je Dizdaru i Kulenoviću govorio što i kako da pišu
Zabrana beogradske Parade ponosa jednostavno znači neuvijeno priznavanje poraza od ekstremne klerofašističke i neonacističke desnice u sukobu oko toga čije je (još) nasilje legitimno. Osim onog državnog, dakako. Nogometnim rječnikom rečeno: vlast 0, ulica 1!