U utorak, 22. juna, koji se u Hrvatskoj po novome računa kao Dan antifašističke borbe, gledao sam na History Channelu dokumentarni film o glasovitom Božićnom primirju 1914, događaju bez presedana u cjelokupnoj povijesti ratovanja, kada su kraj flandrijskog gradića Ypresa britanski i njemački vojnici na prvi ratni Badnjak spontano izašli iz rovova i proglasili primirje, ukrasili drvca, zajedno zapjevali, izmijenili cigarete, vijesti, iskustva i životne priče, pa na kraju odigrali danas već historijsku nogometnu utakmicu.
Ono što je poražavajuće i zastrašujuće je da BiH aktivno tjera svoje ljude u ponor, a da prvi korak u prepoznavanju i nazivanju nasilja, govora mržnje i zločina iz mržnje pravim imenom, pravi neka druga država, pa makar tako što nekoj od žrtava te mržnje odobri zahtjev za azil i širom otvori svoja vrata, da bi ih tako zaštitila od vlastite domovine
Druge vjerojatno nariču i čupaju kosu što ovih mjesec dana nisu u domeni njegovih interesa, a nogometna utakmica im se čini kao dugonoga plavuša, koja je ujedno posve prirodno vrelo omiljenog mu piva.
Izađem tako nadrndan i špijam po komšiluku ko je kupio nova kola, ko je pičnuo novu fasadu, stolariju i prateće urbanističke statusne simbole. Odlunjam do penzića u parku preko puta Muzeja i posmatram šahovske manguparije zlatnih dječaka.
Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
Da budem iskren, volim i ja kad je Kristl dobra a Aleksis zla. Tako mi je lakše gledati Dinastiju i suosjećati s Blake Carringtonom. Pa, naravno, kad se počupaju pa počnu pokraj kamere letjeti štikle, navijam za to da pozitivna bijela potpetica završi u crnom oku nesretne zločeste Aleksis. Zato je „Dinastija“ bila tako gledana serija, sve je bilo manje – više jasno.
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih bi dvodijelni intervju Dragomira Babića u ‘Nezavisnim novinama’ od 11. i 12. juna 2010. godine morao ući u priručnike novinarstva u svim školama u kojima se ovaj zanat u Republici Srpskoj uči. Prvi je da se budućim novinarima pokaže koliko nisko pada profesija koja se stavi u službu jedne političke opcije, a drugi, još važniji, da se pokaže do kakvog apsurda je dovedeno novinarstvo u društvu u kojem sloboda medija ne podrazumijeva i odgovornost za objavljenu riječ. Bez te odgovornosti medij se stavlja iznad onoga kome je namijenjen ponižavajući i podređujući sebi onoga kome bi, po logici stvari, trebao da služi – čitaoca, gledaoca, slušaoca.
Od sedam uveče, pa nadalje, prst je već izvežban na daljincu i organizam pripremljen za mazohističko satiranje. Dnevnik do dnevnika. Ili, kako se to sada kaže, centralne informativne emisije. Redom udarne vesti, komentari, skandali, sve do rubrike Kultura ili Iz kulture, kako kod koga, pa sport, vremenska prognoza i onda novi krug satiranja uz političke emisije.