Bilo je to u vrijeme predsjedničkih izbora, u večer velikoga trijumfa Željka Komšića, kada su SDP-u skloni mediji isticali kako je on, u izborima za člana Predsjedništva ispred hrvatskoga naroda, osvojio tko zna koliko tisuća glasova više nego Bakir Izetbegović, koji će predstavljati bošnjački narod.
Ovih bi dana na pravnu snagu trebala stupiti optužnica srbijanskog tužiteljstva protiv Svetlane, poznatije kao Cece, rođene Veličković, udovice Ražnatović i njene sestre Lidije Veličković Ocokoljić
U karikaturalnoj državi sve mora, prosto mora, završiti isto tako: kao karikatura. Ili, da budem precizan do kraja: kao zajebancija prve vrste. I sa najgorim mogućim posljedicama.
Ne sporeći da bi moglo biti dobro kad bi „Beograd, Zagreb i Sarajevo napisali zajednički udžbenik istorije”, želim ovde da ponudim lakši i jeftiniji, a potencijalno možda i efektniji način da se postigne sličan cilj. Trebalo bi da beogradska djeca nakon što pređu gradivo iz beogradskih udžbenika istorije, prouče šta o tim istim događajima piše u zagrebačkim i sarajevskim udžbenicima za isti uzrast. Isto, naravno, mutatis mutandis, vredi i za zagrebačku i sarajevsku djecu.
Vojska je sila, utjelovljena moć. Ona je važan, ponekad posljednji, oslonac države i vladajuće elite, ali i nužno zlo kojem je inherentna težnja da postane osamostaljeni politički faktor. Vojska je oslonac vlasti ali i trajna opasnost za vlast. Odvajkada je politička, ideološka i operativna kontrola vojske temeljna briga svake vladajuće elite, nezavisno o historijskoj epohi ili obliku vladavine.
Sve je, dakle, po starome, Bosna i Hercegovina ide polako svome kraju, i što vrijeme više odmiče, zapravo nezaustavljivo curi, sve je nekako jasnije da Bosna i Hercegovina zapravo nikome i ne treba. Čak i romanticima izvan, Bosne koji sanjaju takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu, postaje sve jasnije da takozvanu normalnu Bosnu i Hercegovinu žele još samo romantici koji u njoj ne žive.
Zaključak ovog teksta je da su u novim udžbenicima istorije u Srbiji zadržana tumačenja raspada Jugoslavije koja su se mogla naći u udžbenicima iz Miloševićevog vremena. Sam rat 90-ih predstavljen je kao posledica separatističkog delovanja slovenačkog i hrvatskog rukovodstva. Ratni zločini se u udžbenicima priznaju, ali su izjednačeni i prikazano je da su sve strane u tom ratu bile jednako za njih odgovorne.
Da je Bosna i Hercegovina prostor neviđenih i nečuvenih čuda, neuroazijski Bosneyland, mjesto veselog susreta vizantijskih kupola, dubaijskih zvonika, saudijskih minareta i egipatskih piramida, u čijim vječnim hladovinama ljudi po cijele dane ništa drugo ne rade doli domišljaju kako da sami sebi nekako otežaju život, opće je poznata i u znanstvenoj javnosti odavno prihvaćena činjenica.