Kolumne

Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.

Jednog je dana Hans Morgenthau, donekle nestrpljivo, pitao Hannah Arendt kako se zapravo politički određuje. Da li je konzervativna? Da li je liberalna? Odgovorila je: ''Ne znam, zaista ne znam i nikad to nisam znala… Ljevica misli da sam konzervativna, a desnica da pripadam ljevici, da sam antikonformist (maverick) ili bog zna šta drugo. Moram reći da mi je to sasma svejedno''.

Za potrebe ovog ogleda, mene, međutim, ne zanima Kulenovićevo i Dizdarevo muslimanstvo: meni, kao i cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji, mnogo je zanimljivije reisovo otkriće da su "morali pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak". Taj genij, drugovi i drugarice, mene zanima: zaboravljeni genij iz sive zgrade Udbe koji je Dizdaru i Kulenoviću govorio što i kako da pišu

Zabrana beogradske Parade ponosa jednostavno znači neuvijeno priznavanje poraza od ekstremne klerofašističke i neonacističke desnice u sukobu oko toga čije je (još) nasilje legitimno. Osim onog državnog, dakako. Nogometnim rječnikom rečeno: vlast 0, ulica 1!

Ugnjavih ovih dana sa Kosovom, cenjeni publikume, ali tema je akutna, da tako kažemo, što bi se dalo nekako i srediti da svesni autizam i namerna glupost naših politikanata nisu hronične. Ne zna se ko prednjači u tradicionalnom autizmu i gluposti, da li „pozicija“, kako to kažu neki ovdašnji politički filozofi, da li opozicija?

Očuha moje majke, oficira jugoslovenske kraljevske vojske, Drugi svetski rat je zatekao na službi u Nevesinju. Stanovao je u paviljonu za oficire u neposrednoj blizini kasarne sa suprugom, mojom bakom, mladom udovicom čiji je prvi muž tragično izgubio život, i njenom ćerkom, mojom majkom, koju je prihvatio kao da mu je rođena. Godinu dana pred rat rodila se i moja tetka, majčina polusestra.

Sarajevske brucoše dočekao je info-paket: fascikla sa flajerima i brošurama. Nema razumnog objašnjenja zašto je neko na to trošio vrijeme i novac. Ili se želio stvoriti privid papirno-galanterijskog blagostanja?

Umro je Sergio Bonelli. Posredstvom Zlatne serije i Lunov magnus stripa, tih kultnih izdanja novosadskog Dnevnika, ostavio je važan trag na svakodnevicu i kulturno nasljeđe nekoliko generacija na jugoslavenskom prostoru.

Budući da se neprestano ponavlja kako Rezolucija 1244 garantuje Srbiji suverenitet i teritorijalni integritet, možda ima smisla ukazati na činjenicu da ni o kakvoj garanciji ne može biti reči.