Tako svi naši Sanaderi, ma koliko se udarali u prsa mišljenjem na narod, ma koliko govorili kako se bore da svima bude dobro, jednostavno ne mogu odoliti a da, umjesto prsta, ne uvale cijelu ruku u kolač.
Način izbora srpskih saborskih zastupnika nešto je o čemu su pozvani govoriti i Hrvati jer to nikako ne može biti samo srpska tema, nego i hrvatska i srpska. Nikome, rekoh, neće pasti kruna s glave ni ako tu bude nešto polemike i sporova.
Dugo je jedna neugodna epizoda iz Drugog svjetskog rata bila tabu. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je nemoguće vidjeti snimak ulaska Wehrmachta u Zagreb na dan desetog aprila 1941. i bilo je teško naići na opis tog događaja.
Kad su mu skrenuli pažnju da je nikaragvanski diktator Somosa kurvin sin, američki predsednik F. D. Ruzvelt rekao je: „Jeste, ali on je naš kurvin sin.“ To je, uostalom, jedan od stubova američke spoljne politike: čuvali su na stotine svojih kurvinih sinova od tada i skoro svi su ipak loše završili.
Ne znam kako vi, ali ja cele noći ne mogu da zaspim od brige za predsednikovu Ahilovu tetivu, nije me umirilo ni saopštenje konzilijuma da je operacija dobro prošla i da se predsednik lepo oporavlja u svom predsedničkom apartmanu na VMA.
Princip teritorijalizacije stvorio je međunacionalno nepovjerenje, a politiku pretvorio u borbu da se u miru dovrše ratni ciljevi. Tako je ustavna, kao izvor svih drugih kriza u zemlji, pokazala da sadašnji model teritorijalizacije nacija može rezultirati samo jednim tipom nacionalne politike. Onim, naime, koji se u teoriji definira kao militantni oblik nacionalizma.
Nakon što je Ivan Miklenić iz Glasa Koncila odlučio objaviti da simpatizira Tomislava Merčepa, naš se komentator pita ne bi li trebalo tjerati crkvene ljude da za takva lupetanja odgovaraju pred sudovima, barem u onoj tankoj mjeri koliko su odgovorni ostali građani, pita se Čulić.
Paradoksalno, jačajući svoju poziciju pričom o trećem entitetu i savezom sa Dodikom, Čović je hrvatski etnički interes izručio u ruke Milorada Dodika. Tamo gdje se činilo da je njegova najjača politička snaga, pokazuje se da se nalazi njegova najsnažnija politička slabost.
Niko ne ostaje na vlasti na Balkanu tako dugo, čak dvije decenije, a da nije dokazao da se zna prilagoditi kako vjetar puše i da nije uspio sam sebe mijenjati. Crnogorski premijer Milo Đukanović je čovjek koji je to uspio.