Poseta kineskog predsjednika Hu Đintaoa Vašingtonu zakazana za 19. januar dolazi u trenutku kada je ekonomski konflikt između Sjedinjenih Država i Kine postao jedan od događaja koji izaziva najveću zabrinutost na globalnom nivou.
Kao što nas je svojedobno upozorio njemački filozof Jürgen Habermas, moramo razlučivati dva tipa javnosti. U društvu koje je snažno impregnirano masovnim medijima postoji javnost shvaćena kao prostor samopokazivanja, samoprezentacije (Raum der Selbstdarstellung).
Najbolji politički govor koji sam ikada čuo održao je pokojni Pol Fut, potomak jedne od čuvenih engleskih radikalnih i socijalističkih porodica, u debatnom klubu oksfordskog univerziteta šezdesetih godina prošlog veka.
Vlada Republike Srpske odlučila je da petak, 13. januar, dan kada se čeka Pravoslavna nova godina, proglasi neradnim danom. U saopštenju iz Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske navodi se da 13. januara neće raditi republički organi i organizacije, organi jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća i ustanove i drugi koji Novu godinu obilježavaju po julijanskom kalendaru, uz obavezu da u toku kalendarske godine organizuju rad zbog ostvarivanja godišnjeg fonda radnih dana.
Naš predsednik je hiperaktivan, pa mu nije zameriti kad ponešto “odvali” i ostane živ. Tako sam mislila da stoje stvari sa narodnim “pesimizmom”. Predsednik je baš ostao živ rekavši da nikako nije dobro što su se građani prepustili apatiji.
Nagorjeli badnjaci, topovski udari, petarde, mnogo pijanih i drogiranih ljudi po ulicama. Epilog Badnje večeri u Lukavici, tačnije u Istočnom Sarajevu, po svemu sličan epilogu dvaju bajrama sestrinske abrahamske konfesije u većem federalnom komadu grada. Na televiziji BN (Bijeljina) standardna turbofolk-hrišćanska simbolika: Baja Mali Knindža pjeva pobožne i prostačke pjesmuljke sa ikonom Bogorodice i Hrista u pozadini. Voditeljica je u ekstazi. Valjda zbog rođenja bogomladenca. Kako bilo, Baja je profitirao, tu ili noć prije, ili tamo neke godine kada je prigodni program snimljen.
Iranski reditelj Džafar Panahi, dobitnik Zlatne palme u Kanu 1995. i Zlatnog lava u Veneciji 2000. godine, uhapšen je u Teheranu pre nekoliko dana i osuđen na šest godina zatvora. Takođe, zabranjeno mu je da režira, piše i komunicira sa medijima, kao i da putuje van zemlje u narednih 20 godina. Panahi, koji sad ima 49 godina, dakle po isticanju ove kazne biće sedamdesetogodišnjak. Da ne bih vređao ni njega ni čitaoce, neću se ovde baviti navođenjem „zločina“ za koje je optužen. Ne znam da li jezivije zvuči tih šest godina truljenja u iranskom kazamatu (koji verovatno izgleda tačno onako kako ga zamišljate), ili drugi deo presude, kojim je Panahi praktično osuđen na psihičku „smrtnu kaznu“.
Ih, kao da ima veze što su poskupljenja takva da od januara valja mesečno nategnuti još sto maraka pride da bi se preživelo! Možda bude kakav posao na ulazu u toalete, zatim za pražnjenje onih skupih pepeljara (od po 700 KM) u Kompleksu u kojem se ne puši, a moguće i da neko nađe uhlebljenje na poslovima dodavanje kaputa sa čiviluka vrednih 1.500 maraka
I kad vam se učini da svijet lagano, ali nezadrživo klizi u tri pizde materine nacističke, sjetite se da je to za dobro vas i vaše djece. Ako je to pak nacizam, onda je i Hitler bio nacist.