I onda još netko kaže da živimo u nacionalizmu. Ne. Identitetsko nasilje nije nacionalizam. Tu se više od strane vladajućih ne prave nacije, već “samo” prepoznatljivi identiteti.
Da čovjek postavi lutke u parlament, stavi svakoj kapu njene stranke na glavu, i zaduži po jednog iz stranke da im diže ruku, kad se glasa, šta bi se u ovoj državi promijenilo?
Kada je Jugoslaven – upotrijebit ćemo izraz Jugoslaven kao terminus technicus u pomanjkanju boljeg – ostao bez domovine, historija ga je spasila od nedostojne klopke patriotizma. Shvatio je da mu ni domovina, ni država, ni patriotizam zapravo nikada nisu ni trebali. Postao je slobodan da uživa u svojoj izopćenosti i tako je sačuvao Sebe.
Prvi put u historiji međusobnih odnosa samostalnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodilo se da je hrvatska strana svoju politiku spram BiH očitovala službenim aktom s najviše adrese – zajedničkim dokumentom predsjednika države Josipovića i predsjednice Vlade Jadranke Kosor.
Tri potpuno odvojena, neprijateljski pozicionirana medijska prostora proizvode veću štetu u pokornoj službi političkim vođama i partijskim elitama od svega što te vođe i elite čine u društvenom prostoru. Jer, mediji rukuju najjačom od svih ideoloških snaga – snagom proizvodnje ideološko-propagandnih stereotipa o etničkom drugom koji se u etnička tijela zakivaju kao nepopravljive mentalne slike. Snaga tih slika ponajbolje se očituje u komentarima na ovdašnjim portalima u kojima je jezik mržnje dosegao granicu sličnu onoj koju su svojedobno napravile beogradska Politika i TV Beograd pod direktnim Miloševićevim nadzorom
Gorana Bregovića nije obavezno voljeti, ali se ne može – mislim može se, ali je blesavo kao i tvrditi da je Zemlja ravna ploča – negirati da je globalno priznat i uspješan, inteligentan i darovit.
Srpska napredna stranka krenula je u kampanju za nove izbore sa argumentima – Peščanika! Dobro, nije baš reč o potpunom preklapanju, ali noseće teme kampanje naprednjaka jesu upravo one o kojima već godinama uporno i najviše pričaju urednice i saradnici Peščanika. Ukazuju naprednjaci na problem političke klase koja se odvojila od ostatka društva, na praktično neograničenu moć i privilegije koje uživaju partijski funkcioneri, na masivan i nedelotvoran mehanizam upravljanja čija je jedina svrha da se napravi dovoljno mesta za bitnije partijske članove, na nefunkcionalni pravosudni sistem, na razorenu privredu, na sporo napredovanje ka Evropskoj uniji. Ukratko, naprednjaci zameraju svojim političkim kolegama sve ono što im se najčešće zamera i u Peščaniku – da državu shvataju kao izvor vlastitih privilegija, a ne kao servis koji treba da stvori i održava uslove za pristojan život građana.