Što je bilo? Svjetski centri moći poslali zgodnog, nevinog mladića episkopu na rukopoloženje, vladika ga uveo u čudesni, raznoliki svijet bosanske narodne tradicije, pa ispao na kraju Kačavenda pedofil. A nadbiskup i reis šute.
Predsjednik Tadić skakao je po wimbledonskoj VIP loži za vrijeme finala Đoković - Nadal kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange
Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.
Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.
Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika - to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao 'Noleta': pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao 'brend', je li, a to je tek početak... Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.
Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.
Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.
Novak (ni)je Srbija
Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak 'ističe nacionalne simbole' (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem 'nacionalne simbole', igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.
Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!
Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.
Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše...
Jedan ugledni beogradski tabloid (ovdje ne trebaju znakovi navoda, pošto su tabloidi jedina samoopstojna papirnata roba, pa im i pretekne), objavio je kako je Novak Đoković, pazite sad, isti Nikola Tesla. Ili obrnuto. Bacili su se novinari tabloida u vode istraživačkog novinarstva, prizvali u pomoć tehnološko-manekensko čudo zvano fotošop i ostali su frapirani. Ostao sam i ja, ali iz drugih razloga i to je već moj privatni problem.
ON NIJE iz Srebrenice. On je iz mjesta koje je pretrpjelo jedno od najtežih etničkih čišćenja Bošnjaka u ratu. Za jednim od onih stolova smo, koji se mjesecima trude da povežu naše prisilno odvojene svjetove u podnošljivu bliskost. Pokušavam složiti taj razbijeni mozaik misli.
Pitam za njegove roditelje. Jesu li, na kraju, otišli u isti grad kao i on. Prekida me jeziv pogled. U tom trenutku za njega više nisam ni puno mlađa osoba koja samo želi popuniti rupe u svom znanju o tom tragičnom vremenu. Na sve tri strane. Za njega više nisam ni ženska osoba kojoj su posve neznani modusi ratovanja, ni skoro nepoznata osoba koja ne može bez kakve dobre staklene kugle i vidovnjaka znati gdje su i u kojem mjestu u konačnici sveg ludila, završili njegovi roditelji. Ne.
On me upravo gleda kao Hercegovku, Hrvaticu, dijete odraslo u jednom drugom svemiru kojeg su dotaknule tek dvije granate. On me upravo gleda i tretira kao pripadnicu plemena koje nema pojma o bošnjačkim stradanjima, njihovim žrtvama, sistematskim klanjima i silovanjima. Kao osobu koja to niti ne želi saznati jer postavlja svoja pitanja kurtoazije radi, u pukotini dosade i vremena dok čeka konobara. U njegovom pogledu hladno je prezentiran sav postratni užas naših naroda i njegove današnje stvarnosti.
Bosanskohercegovački ratni užasi, a pogotovo Srebrenica s godišnjicom masakra usred vrelog ljeta, pravi je pokazatelj u šta smo se to pretvorili. Za višegodišnji talog nakupljen u glavama, ova "tri julska dana" su premalo za čišćenje i pranje naših duša, kojem se obično "katarzično" predamo u tom razdoblju. Odnos prema Srebrenici pomalo je postao i refleksija cjelokupnog pojedinačnog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini, njenoj ratnoj povijesti, nemirnoj sadašnjosti i nejasnoj budućnosti.
Ono što je trebalo bar donekle podvući crtu pod tu beskrajno bolnu priču pretvorilo se u sveopći cirkus. Uhićenje i suđenje Ratku Mladiću ima sve predispozicije da postane najluđi reality show naših života. Medijska histerija uspijeva tako monstrumu dati ljudsko lice u liku postarijeg čiče narušenog zdravlja. Pa znamo koje je voćke sadio u kući u kojoj se skrivao, kakve je tapete lijepio iznad dvosjeda, jesu li mu nikli tulipani i koliko je puta pišao u beogradskom pritvoru. Jedino što postaje bitno iz njegovog pojavljivanja pred Haškim tribunalom jest činjenica da mu je hladno po glavi i da mu treba kapa.
Sve to vrijeme pratimo masovne mitinge potpore Čovjeku Prehlađenog Tjemena po Srbiji i Republici Srpskoj. Te ljude uopće ne briga što negdje postoje na tisuće majki čija djeca više uopće nemaju glavu kroz čiju kosu bi se mogli provući prsti. Djeca koja su danas samo kosti, i koje nitko nije pitao je li im hladno, u trenutku dok su ih gole i izgladnjele tukli do smrti. Pojedini ljudi su i danas mitomanski uvjereni da se na dženazama u Srebrenici pokapaju prazni sanduci. Isto kao što, mrtvi-hladni tvrde da je masakr na sarajevskim Markalama ustvari farsa i da su Bošnjaci polili crvenu farbu, pobacali plastične noge i lutke po podu.
Koliko je Srebrenica zapravo prodana i izdana u ratu, ostaje na povjesničarima i kroničarima ratnih zbivanja, na helikopteru koji je izvukao Nasera Orića minutu prije sveopćeg kuršlusa i na Kovačima gdje leži Alija Izetbegović.
Međutim, svakodnevno prodavanje Srebrenice danas, u miru, postalo je zato najbolji bh. izvozni brend. Komemoracija u Potočarima svake godine neodoljivo podsjeća na vašar gdje politički šljam trguje s ljudskim bolom i kostima radi vlastitih taština i pozitivnih poena pred svjetskom političkom kastom. Te hladne birokrate itekako padaju na balkansku lažnu patetiku sklepanu u žurbi na A4 papir. Isto kao što su onomad padali na stvarne smrti koje su se u Srebrenici gomilale iz sekunde u sekundu, a oni, plave pičkaste kacige, nisu ni pomaknuli prstom.
Komemoraciju također željno očekuju i svi ljubitelji dobrih automobila. Muftija Zukorlić tu diktira trendove. Kako u bolidima, tako u inspirativnim natpisima na njihovim staklima tipa onog posljednjeg koji glasi – Mufty. Drugi vjerski bog&batina, Reis Cerić, više verbalist nego automobilist, ovu gužvu uvijek iskoristi za još jedno obračunavanje s islamofobima svih boja i dezena, koji, po njemu, rastu kao gljive poslije kiše. Imao je u vidu i nekakvo tamanjenje istih kroz ovo ljeto, ali akcija je negdje zapela. U višesatnoj najvećoj muci za preživjele Srebrenice, Reisu će se zasigurno pridružiti i ostali vjerski poglavari. Vjerojatno ne ljubitelj malih dečkića, Kačavenda. No, možda svrati kardinal Puljić koji je u po Hrvate nikad gorem Sarajevu, sa malim Izetbegovićem i ugnjetavačem hrvatske izborne volje Valentinom Inzkom, upravo otvorio Napretkov planinarski dom. To što na Trebeviću ima više polarnih medvjeda nego Hrvata u Šeheru, ne sekira puno našeg kardinala. Bitno da on ima najnovije gojzerice.
Godišnjica srebreničkog masakra najbolje dočarava dubinu dna ove zemlje. Licemjernost političkih vođa koji se fotografiraju s bolom tih izgubljenih lica je bez presedana. Jer nas je život naučio da o njima razmišljaju samo onoliko koliko je potrebno da zamakne njihovo blindirano vozilo iz vidokruga Potočara. Ježim se svite u Boss odijelima. Nesretnih žena što im ruke pružaju i mole za pomoć. Za dokazivanje istine. Za dostojanstven život čovjeka koji je preživio kalvariju. Ježim se pare-gutajućih organizacija koje na Srebrenici ubijaju stotine tisuća maraka u svoja njedra iz kojekakvih stranih fondova, a koje nikad ne dođu u ruke onih koji su odlučili hrabro i strpljivo završiti svoj život u tom mjestu, gdje je život ionako stao prije šesnaest godina. Ono što se događa tim ljudima je nevjerojatnost dostojna Guinessa. Način na koji podnose svoje preteške životne križeve je, s druge strane, nevjerojatnost dostojna svih Nobelovih nagrada.
Zlo mi je od onih Bošnjaka koji prostituiraju najveću nesreću svog naroda za ostvarivanje svojih političkih ili pojedinačnih ciljeva. Onih koji bezočno vrednuju ljudske kosti, pa su to stradanje izdigli iznad svih ostalih smrti i stratišta u ovoj zemlji. Zlo mi je od onih Srba koji žive u mitomanskim teorijama zavjera i relativiziranju zločina po kojima su se Srebreničani pobili sami od sebe, a Ratko Mladić uopće nije bio prisutan za vrijeme tih zlodjela. Vjerojatno mu je negdje bilo hladno po glavi. Zlo mi je od onih Hrvata kojima političko ugnjetavanje od strane bošnjačkih lidera oblikuje i njihovo razmišljanje kao čovjeka. I obrnuto.
Jer moglo je uvijek biti i bilo je različitih političkih opcija, ali nikad, pa i u najtežim ratnim danima kad su se kockali s našim životima raširujući karte osvajački, nismo dozvoljavali da politika gramzivih elitista ubije ljudskost u većini nas. Danas nam je to normalno. Suza za Srebrenicu iz Hercegovine, nije. Jebo ti takav život.
Na mestu gde se nađu predsednik Dodik i režiser Emir Kusturica sve je jasno i potrebno je biti direktan, te bez ustručavanja sažeti poruku koju šalju dva emitera simboličke i ideološke konstrukcije koja je zamišljena kao legitimitet trenutnom i budećem stanju večne mržnje, sukobljenosti i nemogućnosti zajedničkog života bez zacementirane odvojenosti tri kolektiviteta.
Jedna od razlika između dva bosanska entiteta je ta što je Republika Srpska, zapravo, korporacija u vlasništvu njenog predsjednika Milorada Dodika, dok je Federacija u vlasništvu one korporacije koja puše u guzicu predsjedniku SDP-a BiH, izbornom pobjedniku i autoru najveće političke krize u toj zemlji od Daytona do naših dana, Zlatku Lagumdžiji.
Slična stvar se dogodila pre otprilike dve godine u Srbiji. Znate, ljudi su racionalno prihvatili ono: „Radili smo užasne stvari u Srebrenici,“ i tako dalje. Ali to je bilo samo apstraktno znanje. Zatim su slučajno – svaka čast srpskim medijima koji su to objavili – naišli na snimak koji prikazuje grupu Srba koja izvodi na poljanu i strelja nekoliko bošnjačkih zatočenika. Rezultat je bio potpuni nacionalni šok. Iako, ponavljam, strogo gledano, niko nije saznao ništa novo.
Moramo na neki način voditi računa o budućem vremenu i generacijama građana, zato što je to možda kategorički imperativ svakog respektabilnog i odgovornog urbanističkog projekta. Svaka gradnja koja želi totalizirati, upisati u sadašnjost, zasićene i nepromjenljive, urbane ili arhitektonske strukture, ne primjenjujući onu fleksibilnu gramatiku koja je u stanju uvesti nove sintakse, nove harmonične razvoje, nove integracije koje se ne kose s prvobitnim cjelinama, bila bi ravna nasilju, nepravdi, moralnoj povredi koja razara dušu i tijelo grada, integritet imena grada.