Kolumne

Već dvadeset godina u Bosni i Hercegovini armija mladih profesora zarađuje kruh svoj nasušni prevodeći s jednog na drugi i treći, ili s desetog na sva tri jezika.

Hrvatska je, što će reći i najveći protivnici njenog društvenog uređenja i šugave rodijačke politike, krasna zemlja. Krasna zemlja je (Zadar, Dubrovnik, Kornati…), ali je užasna država i ja osobno MRZIM ovu državu. Ne dragi kritičari, nisan četnik, balija, strani plaćenik koji piše za e-novine ili nešto slično. Dobro, izdajnik možda jesan, ali o svom trošku.

Zemlja u kojoj sam rođen bila je međunarodno uvaženi učesnik u otporu najmračnijoj sili u ljudskoj istoriji i njeni su rodoljubi pod istom prijetnjom pod kojom su bili i tvorci američke Deklaracije nezavisnosti dali istorijski doprinos pobjedi nad fašizmom na evropskom tlu

Gledam čovjeka, kantonalnog ministra Emira Suljagića, osobu koja je preživjela genocid u Srebrenici kako upravo u sklopu višednevnog televizijskog programa obljetnice masakra, izgovara jednu istinu, tako strašnu i bolnu, koja na trenutak jednostavno izbija zrak iz pluća.

Sastavljači protokola boravka Borisa Tadića u Sarajevu pokazali su da vladaju vrhunskim majstorlukom u podilaženju „duhu sarajevskom“. A nije isključeno da to priznanje ide samomu Tadiću – tȁ, čovjek je profesor socijalne psihologije, a i rođeni je Sarajlija. (Eh, što bi sve za tu „kvalifikaciju“ dali mnogi ovdašnji skorojevići!).

Gentilizam polazi od stanovišta da je narod utemeljen na rodu. Među najuočljivije i najpoznatije gentiliste spadaju Jevreji, koji se strogo drže nepisanog zakona da je pravi Jevrejin onaj kojeg je rodila jevrejska majka. Novorođenče jevrejske majke, naime, pripada jevrejskom rodu, tako da njegova jevrejska narodnost nipošto ne smije biti pod znakom pitanja.

Mene je mama uvatila sa centimetrom di ga mirim. Mama je u šoku zlamenovala se i cijuknila je: 'Šta to radiš, za gospu blaženu?!' Meni je uletila zblantoza na kvadrat. Ja sam zamuckao: 'Ništa… ono… iša san ga izmirit!' Mama je zakreštala: 'Šta ga imaš mirit, jebate dragi irud?!' Ja sam rekao: 'Pa ništa… ono… da vidim koliki mi je!' Mama je arlauknila: 'Sram te bilo i stid! Takve mi gnjusavosti radit po kući! Biži ća da te moje oči ne vide!' Ja sam u roku munja zbrisnijo iz primaće.

Ne zanima me jeste li ministar, prvi ministar, general, državni tajnik ili direktor državnog poduzeća, kao što mi je savršeno svejedno jeste li već u pritvoru ili se nadate oslobađajućoj presudi ili još uvijek vjerujete da nećete biti otkriveni i uhićeni. Ne tiče me se je li vaš slučaj u fazi operativne obrade, istrage, glavne rasprave ili žalbe. Ne zanima me hoćete li biti otkriveni, raskrinkani, procesuirani i pravomoćno osuđeni ili ste, pak, dovoljno vješti da ste uklonili sve tragove. Vaše ime i prezime i vaše kazneno djelo potpuno su mi nezanimljivi. Vi ionako niste osoba nego (samo) fenomen

Predsjednik Tadić skakao je po wimbledonskoj VIP loži za vrijeme finala Đoković - Nadal kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange

Ovo bi imao biti jedan mali ogled iz socijalne parazitologije, koja je – kako sama riječ kaže – znanost o nametnicima.

Počnimo od mog mačka: taj je bio predsjednik mjesne zajednice i ponosni otac bezbrojne mačadije u mirnom predgrađu. Stoga je svakoga proljeća i ljeta dolazio da se žali na krpelje. Prvo sam ih čupao tankim kliještima, a onda mi je neki pametni veterinar sugerirao Frontline. To vam je tekućina koja se mačku nakapa između lopatica i nakon toga tri mjeseca svaki nametnik, buha, krpelj i to, krepa čim ga ubode. Jednostavno.

Nema, na žalost, toga Frontlinea kojeg bi se moglo nakapati među lopatice Novaku Đokoviću, velikom tenisaču. Da ima, cijela bi Srbija ostala bez svojih elita: političke, umjetničke, intelektualne, crkvene itd. Slava je već sama po sebi teret težak koliko i ugodan, ako ne i teži. Još kad vam se natovari čopor političkih i socijalnih parazita i marketinških umjetnika - to postaje strašno. Osim toga, to je ružno i sramotno. Od Novaka Đokovića – ni krivog, ni dužnog – napravili su sveca-zaštitnika i nadomjestak svim svojim neuspjesima. U Facebook napadu na onu neku američku TV komičarku Chelsea Handler (nikad čuo), čak je i srbijanski ministar obrane Šutanovac potegao 'Noleta': pokazat će on njima tko su bili Pupin i Tesla, samo da mahne reketom. Sv. Novak od Wimbledona spasitelj je Srpstva vaskolikog, vjere pravoslavne, sačuvat će im Kosovo, dokaz je rasne superiornosti, pokazat će on MMF-u, proslavio je već Srbiju kao 'brend', je li, a to je tek početak... Onda je neki tabloid Novaku nalijepio brkove i usporedio taj Photoshop-uradak sa slikom Nikole Tesle: eto, molim, vidite li? Pljunuti Tesla.

Kada je sletio prije neki dan u Beograd, bilo je kao kada je drug Tito dočekivao Haila Selasija (cara Afrike i Azije): autocesta bila je zatvorena za sve (u oba smjera!); policajci na motorima ispred kolone, oduševljene mase kliču dok Novak maše s otvorenog turističkog autobusa. Doček ispred Skupštine, svirala se himna, falio je još samo počasni bataljun garde. Cajke su pjevale na bini, sve je bilo divno, televizije su prenosile uživo; zbog njega su nene sjekle vene.

Neka, što ja marim; neka se narod raduje. To me ne smeta. Smeta me, međutim, nametništvo, kićenje tuđim perjem, nisko iskorištavanje tuđeg uspjeha u svrhu vlastitog marketinga. Predsjednik Tadić skakao je po toj wimbledonskoj VIP loži kao da je na Cecinom koncertu. Kompletan marketinški združeni sastav Demokratske stranke, a sve u sklopu predizborne kampanje, zario je rilice u Novaka Đokovića i drži se pandžicama. Rekao bi čovjek da su pravi pobjednici i prvi na listi ATP Demokratska stranka, Srbija, pravoslavna crkva i prateće falange. To je kao da je kojim slučajem nogometna momčad (vrsta?) Sjeverne Koreje pobijedila na svjetskom prvenstvu: tko je zaslužan? Kim Jong Il, Veliki Vođa.

Novak (ni)je Srbija

Uozbiljimo se sada; više nije ni smiješno. Novak Đoković postao je veliki tenisač vlastitim talentom i mučnim radom, uz pomoć obitelji i stanovitih talent spottera s Levanta, koji su ulagali u njega kao u dobru investiciju i bili su u pravu, pa sada dijele profite. Nikakva Srbija niti politička stranka s tim uspjehom nemaju svečano ništa. Običnim ljudima, puku, milo je da je netko njihov postao najbolji tenisač na svijetu i to je normalno. Nije, međutim, normalno – niti je lijepo – uzimati sebi zasluge za taj uspjeh. Država, Crkva, nacionalna inteligencija i estrada nisu za Novaka Đokovića ni čule, a nekmoli nešto učinile dok nije postao netko i nešto u planetarnom tenisu. Onda su se avizali i skočili mu na leđa. Novak i njegova obitelj također su shvatili smisao igre i korist od nje u obiteljskom teniskom obrtu. Oni, naime, imaju stanovite investicijske ambicije u Srbiji. Tako je odjednom zamijećeno da Novak 'ističe nacionalne simbole' (grb i zastavu), pa je prema tome istinski domoljub i Srbenda. Došlo je odmah do povratne sprege: on je naš, mi smo njegovi! E, sad: zaboravlja se da korporacija Đoković svoj novac drži u Monacu, poznatom poreznom utočištu, a – kazat će vam svaki hrvatski poreznik – porez se plaća državi koju voliš, zar ne? Pravo je Novaka Đokovića da voli Monaco (i ja bih na njegovu mjestu), ali to je još jedna slutnja da je domoljublje zapravo industrija. Nagodba kao da je sljedeća: ja vam ističem 'nacionalne simbole', igram u vašim javnim cirkusima i svako malo ponavljam da sam Srbin, a vi to eksploatirajte dalje; novac je, pak, drugo.

Istini za volju, Novak Đoković barem je izbjegao stanovita poniženja. Prije svega zahvaljujući Providnosti koja Borisa Tadića nije obdarila žarkom željom za igranje tenisa, jer da se tak šika. Zamislite da je – kao siromah Goran Ivanišević – još morao igrati tenis sa šefom države! Daleko bilo! Pa da još nakon svega osjeti potrebu da priča kako Tuđman (pardon! Tadić!) sjajno igra!

Novak je Đoković sjajan tenisač, tu dvojbe nema. Pritom je još i pristojan i lijepo odgojen dječak, koji svoje protivnike uvažava i hvali. Do sada nije nijednu krivu riječ rekao i nadamo sa da ni neće. Ove nametnike trpi na sebi jer mora: posao je posao i obrt je obrt.

Mada ponekad pomislim da bi bilo dobro i korisno pronaći taj neki Frontline i za sportaše...