Odbijanje hrvatske javnosti da se suoči s činjenicom da je namjera Tuđmanovog režima bilo etničko čišćenje Srba vjerovatno ima veze sa onim što Marko Milanović ovih dana naziva "pobedničkim hrvatskim nacionalizmom". U Beogradu i Sarajevu, postoji rasprostranjena svijest o sopstvenom gubitništvu.
Poznato je da se svako ko gubi ljuti. A pravi gubitnici su i Hrvatska i Srbija i Bosna i Hercegovina. Umjesto da iz ovih „gubitaka“ izvuku nove koristi i prednosti, ove države i građani rukovode se moralom gubitnika i oplakuju svoje zločince.
Zločinima i patnjom, kao dvjema stranama iste stvarnosti, u nezavršenom ratu ideologija etnosa i prostora dubinski je u Bosni i Hercegovinu razorila kulturnu i moralnu supstancu, ograničivši fundamentalne ljudske porive i univerzalne ljudske darove (dar supatnje i solidarnosti, gnušanje prema zločinu kao takvome, sposobnost opraštanja...) isključivo na unutaretničke, kolektivno-plemenske relacije.
Od subote me muči jedno pitanje: zašto Toma Nikolić ustvari to radi? Sada će mi neko zameriti da sam bezdušan, jer da sumnjam u časne pobude čoveka koji, eto, život stavlja na kocku (kakvu kocku? žrtvuje ga!) za narodno dobro i opštu polzu. Ne, nisam bezdušan: meni je savršeno svejedno kada će ti njihovi izbori biti raspisani; može i sutra, što se mene tiče; glasaću svakako, spreman sam kad i vi, gospodo, što reče Bob Dylan.
Sva bombastična ideološka magla koja se digla, sve silne tendenciozno prizivane bio(biblio)grafske sitnice, sva pseudolakanovska bulažnjenja, sva provincijalna trabunjanja o svjetskom piscu u raljama nacionalista, sve zgodne fraze o Andriću na kojeg niko nema monopol, sve to predstavlja tek dimnu zavjesu za kršenje zakona.
Zajednički zločinački poduhvat inače nije neka antihrvatska (ili antisrpska) konstrukcija kojom se pokušavaju minimizirati tekovine pravednog odbrambenog rata. On ne predstavlja zasebno krivično delo, niti odgovornost države, već poseban oblik individualne krivične odgovornosti.
„Swarovski“, „Bulgari“ i „Kartije“ poslali su Tomi Zoriću uzorke unikatnih elektronskih narukvica iskovanih za zglavak najslavnije pitomice srpskog pravosuđa. Uz pozlaćene čestitke Tužilaštvu zbog veleuspešne nagodbe sa građankom Ražnatović i njezinom sejom, darodavci vele da bi im bila čast i neuporediva naravno reklama ako bi se partnerka Tužilaštva udostojila da svoje pritvoreničke dane provodi noseći narukvicu njihove izrade.
Sa nagodbom tužilaštva i Svetlane Cece Ražnatović Veličković, i sestre joj Ocokoljić, sve u šta smo do sada verovali, ceo taj etički sistem na kojem su naši životi ipak bili zasnovani – ma koliko mi, kao odrasli i ozbiljni ljudi, bili svesni njegove podložnosti brutalnoj reviziji koju vrši stvarnost – sada se ruši i pretvara u prah.
U centru Metropole otvorio se naš prvi H&M u sklopu velebnog staklenika nazvanog šoping centar Cvjetno. Povijesni značaj te ceremonije može se usporediti jedino s otvaranjem prvog McDonaldsa u Jurišićevoj davne 1996. godine. Sad kad imamo svoj H&M, nema više smisla da k'o guske u magli glavinjamo prema europskim integracijama. Čemu, kad se od danas može i doma kupiti trendi majica, haljina ili šal za svega 49,99 kuna, bez plaćanja vinjete i bezočnog laganja carinicima.