Naša svijest o vlastitoj smrti je slabija od naše nesvjesne nevjere u svoju smrt. Upravo zato u našem odnosu prema smrti nije riječ o laži ili neiskrenosti, nego o tome da je naš stav prema njoj slomljen, čak prelomljen. Zato ne možemo čvrsto stajati iza svog stajališta prema smrti, nemamo čvrsto stajalište prema smrti, nego smo savijeni, odnosno previjeni. Kako da pri svojoj smrti stojimo uspravno, izravnani je gledamo u oči?
Nakon što su proteklog tjedna pogubljena američka zatvorenika, kritičari smrtne kazne intenzivirali su nastojanja da iskoriste rastuće protivljenje smrtonosnoj 'konačnoj pravdi', kako smrtnoj kazni 'tepa' popularni republikanski kandidat za predsjedničke izbore, teksaški guverner Rick Perry
Srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine moglo je sačekati ishod hrvatskih izbora u prosincu, pa tek onda poslati optužnice protiv Šeksa i ostalih, hrvatsko Ministarstvo pravosuđa moglo je tu optužnicu objaviti odmah u srpnju (ili sačekati ishod izbora također). No čim dođe do predizbornih strahova i neuroza, čim guza proradi zbog budućih istraga korupcije i još gorega, i hrvatska i srbijanska politička klasa zdušno se uhvate provjerenog sredstva: Srba i Hrvata
Ne znaš ti kakvi su ljudi..., redovan je zaključak kojim prosječni (malo)građanin nastoji okončati svaku raspravu, naravno – onda kad mu ponestane drugih argumenata u odbrani sopstvene pasivnosti ili interesa. Takozvana ljudska priroda, koja bi trebala pretpostavljati (navodno) genetski usađenu sebičnost, egoizam, narcisoidnost, prevrtljivost, zavist, pokvarenost i, nadasve, nezajažljivu pohlepu, tako postaje savršenim izgovorom za zatvaranjem u hermetički zatvorene krugove boljih, koji su tu da budu dežurni kritičari, realisti, ljudi od životnog iskustva i zagovarači manjeg zla.
Bog je blasfemija. Bog je najveće oskvrnuće savjesti i slobode. Ako je bog, kako se ponekad tvrdi, savjest sama, tada je bolje biti bez savjesti, onda je odustanak od savjesti moralno odgovorna i herojska odluka, jedini raspoloživi Izbor i jedini preostali oblik Otpora, jer ako je savjest božanskog porijekla onda je čovjek samo beslovesni rab božji, onda se ruši čitava arhitektura čovječanske etike a moralna odgovornost svodi se na jednu jedinu vrlinu: na strahotu poslušnosti.
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Pa kaže, oćeš jedan ekonomski?
Breza nije samo tek mjestašce iz one stare pjesme. Kojeg si možda toliko puta opjevao, a da nikad nisi znao gdje bi ga u glavi smjestio, osim što si jedino zapamtio da tamo ima snijega i plavokosih djevojaka koje čekaju na vlak. Meni je Breza obilježila jedan period života i dok osluškujem nezadovoljstvo rudarskih lampi na oznojenom čelu vrijednih radnika koji upravo najavljuju štrajk federalnoj Vladi, odgovaram na tko zna koji upit po redu o tome zašto sam prorijedila svoje pisanje. I kao da za tren mogu osjetiti rječicu Stavnju, vidjeti rudarska okna u modrozelenim brdima i čuti onaj smijeh u Zanatskom centru.
Oni koje se protive održavanju gej parade u Beogradu tvrde da parada predstavlja “početak definitivnog razaranja srpske porodice”. Tvrdnju potkrepljuju “iskustvom drugih država”, iskustvom na osnovu kog “znamo” da je gej parada “početak jednog totalitarnog upada u naše porodice koji će se na kraju završiti razaranjem porodice kao osnovnog temelja jednog društva”. Citirani delovi potiču iz peticije “Dveri” koju je ovih nedelja potpisalo više desetina, možda i stotina, javnih ličnosti. Potpisnici ukazuju i na druga zla o kojima, opet, “znaju iz iskustava drugih država” – u ta zla spadaju “otimanje (? – B.I.) dece roditeljima koji žele da ih vaspitavaju na tradicionalnim vrednostima” i “zlostavljanje maloletnika od strane gej-parova” koji ih usvoje.