Takva Jugoslavija, koja je govorila historijsko "Ne!" i Staljinu i Pink Floydu, svjetska a svoja, slavila je u Frankfurtu one srijede, dok se Solženjicin u crnoj limuzini vozio s aerodroma u Langenbroich i gledao kolone gastarbajterskih Mercedesa sa zastavama. Nikad prije i nikad poslije nismo sami sebi bili veći i važniji, nego te zimske srijede 1974.: zato je, eto, gol Josipa Katalinskog bio najvažniji gol te generacije.
Zagreb, juna. Unutar sedam dana Hrvatska je imala dve parade ponosa, prvo u Splitu, pa sada (u subotu) u Zagrebu. U Splitu je ispao cirkus (dalm: kažin) nebeskih razmera: združeni sastav fudbalskih razbijača, ekstremnih desničara i užasnutih licemera napao je kolonu na pravom mestu i došlo je do prekršaja javnog reda i mira većih razmera, sa povređenima i materijalnom štetom. Letelo je kamenje, paradajzi, kante sa suzavcem, topovski udari i ostala pirotehnika.
Hebrejska Biblija od najranijih dana u Litvi, Puškin i Tolstoj, ruska revolucija 1917., doživljena u jedanaestoj godini života u Ukrajini. Od 1923. Univerzitet Strasbourg, gdje tada predaju Charles Blondel, Maurice Halbwachs, Maurice Pradines, Henri Carteron i, nešto kasnije, Martial Guéroult.
Na državu se može gledati kritički i sumnjičavo kao na tramvajsku upravu, poštu, plinaru, vodovod ili bilo koju drugu uslužnu djelatnost, ili je se može obožavati onako bedasto kao što se obožavaju nogometni klubovi, upozorava kolumnist tportala progovarajući o panici koja se u hrvatskoj javnosti digla zbog europskog monitoringa
Kako je moguće da svi novinari Oslobođenja, ili bar njihova kolumnistička elita, dan nakon zabrane Dežulovićevog teksta, uredniku nisu predali iskopiran Dežulovićev, kao “svoje” tekstove za taj dan. I tako sve dok taj tekst ne bude objavljen. Krateći, u međuvremenu, vrijeme, recimo, Frenkievim Massive-om: “Oni kažu, moramo sad riječi birat' / il' nam neće pjesme više nikad svirat' / oni hoće naše pjesme cenzurirat / ja kažem: Kurac!!! Nećeš ništa dirat'!”
Zapadnjačko pozivanje na religiju, bilo da je riječ o prizivanju takozvanih judeo-kršćanskih vrijednosti ili o pribjegavanju različitim fundamentalizmima američkih crkava, manje svjedoči o povratku religijskog, a više upravo o svojoj suprotnosti, pribjegavanju religiji.
Kada je CIA izašla s poznatom prognozom o raspadu Jugoslavije – zapravo posljednjom takvom, jer ih je bilo više – zadnji američki ambasador u SFRJ Warren Zimmermann bio je vrlo zabrinut i ljut.
Kada bi se nacija suzdržavala od upotrebe svojih simbola koji su u nekom razdoblju bili korišteni od fašističkog režima time bi na simboličkoj - i ne samo simboličkoj ravni poslala poruku da je zauvijek kompromitirana, da je nepodobna za denacifikaciju i da je, dakle, nacija drugog reda što je akt samomržnje - Hannah Arendt ili tipično fašistička diskriminacija ako takav zahtjev dolazi iz druge nacije.