Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.
Ponedjeljak, 31. listopada, trebalo bi dobro upamtiti i kasnije obilježavati u nekoj zgodnoj simboličkoj ambalaži, na primjer kao Dan hrvatskog licemjerja.
U ovo predizborno vrijeme ponovno će se puno pričati o socijalnoj, dakle “društvenoj državi”. Od olakog spominjanja da je Hrvatska svojim ustavom definirana kao takva, do olakog (protuustavnog!) odbacivanja cijelog koncepta kao nerealnog, zastarjelog itd. i sl.
Neki pristojan gospodin, pristalica ideje o vječnom vraćanju istoga, zacijelo i humanist, ali, eto, što ćemo kada su historijske okolnosti tako okrutne, ljudska narav zla, pa jači tlače slabije, onomadne, preciznije u pretprošli ponedjeljak, obavijestio je javnost da Hitler nije ubijao Židove zato što su bili Židovi, nego zato što su bili bankari. Ne bi se reklo da je svježe otkriće da su nacisti, je l’ te, u holokaustu poubijali šest milijuna bankara.
Buntovni studenti, profesori sa škarama, policajci u civilu i skinheadi ovih su se dana našli na beogradskom sveučilištu u sukobu vrlo sličnom, ali u neku ruku i različitom onome zabilježenom za studentskih prosvjeda u Zagrebu.
Bruka i sramota, cenjeni publikume. Na Filozofskom fakultetu potukli se studenti-demonstranti sa jedne i profesori i „pošteni studenti“ sa druge strane. Toliko sam razabrao iz smušene vesti, a ni uz vest priloženi video-klip nije nešto naročito rasvetlio događaj.
Sudski postupak protiv Josipa Boljkovca, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je presedan, predstavlja ozbiljan test ne samo hrvatskoga pravosuđa, nego i hrvatskoga društva u cjelini
Odbijajući da ovaj šaroliki, složeni pokret bez vođstva shvate ozbiljno, mejnstrim mediji uspeli su samo da osiguraju svoju beznačajnost. Ostatku Amerike ne pada teško da razume da su ovo šarolika, komplikovana vremena bez vođstva. Ovo možda nije materijal za interesantne TV emisije, ali svaki pokret koji prihvata ovu činjenicu zaslužuje ogromno priznanje.