Kafana Melon, Brunnengasse 76, Šesnaesti becirk, Beč, jedanaesti novembar, pola sata uoči utakmice Portugal - BiH: lokal je okićen navijačkim insignijama. I noćas će, bez sumnje, sve biti slično
Moj tata je sidijo u kužini i čitao je novine. Mama je isprid lavandina brisala suđe i posuđe. Ja sam sidijo za stolom i radio sam domaći iz prirode. Ja sam crtao sa olovkom i drvenim bojicama u radnu bilježnicu Moj zavičaj. Tata je mene ćiribimbijo priko novina. Onda je on pitao: „A šta ti to radiš, mufljuziću, a?“ Ja sam rekao: „Crtam domaći u radnu bilježnicu Moj zavičaj!“ Tata je rekao: „Znam, al kakve su ti to kutije u raznim bojama?“ Ja sam rekao: „Nisu to kutije nego komtejneri!“ Tati je uletilo čudilo: „Koji komtejneri, jebate? Zašto bi iko normalan crta komtejnere za domaći?“ Ja sam rekao: „Zato šta nam je zadala učiteljica!“ Tata je gledao u mene sa lakšom tupajom. Onda je on okrenijo se prema mami i rekao je: „Ženac, aj dođi vidit kako nam mali štreba gradivo da postane škovacin!“
Baš zanimljivo kako to da vehabijskih kampova raspoređenih na dodirnome mjestu prema Hrvatima nema baš tamo gdje uglavnom nema ni Bošnjaka ni Hrvata, pa tako ni njihovih dodirnih mjesta. A nema ih u Republici Dodikovini čija se etnička očišćenost ingenioznom Domagoju pričinja kao idealan model za obranu od vehabitske opasnosti
U okupljanjima oko HDZ-a kondenzirana je sva nezaslužena tragedija ove zemlje, sve uzaludne pogibelji, sva grabežna umorstva, sva nezaposlenost, svo siromaštvo, svi državotvorni nesporazumi i sve nacionalističke zablude
Možemo li nastaviti da makar ograničavamo ratne strahote? Jedan odgovor daju apsolutni pacifisti, uključujući i ljude koje poštujem, iako nikad nisam potpuno delio njihovo mišljenje. Malo ubedljivije stanovište, po mom mišljenju, jeste ono koje je zastupao pacifistički mislilac i aktivista Abraham Masti, jedna od najvećih ličnosti 20. veka u Americi, po mom mišljenju. On je to zvao „revolucionarnim pacifizmom“. Masti je prezirao težnju za mirom bez pravde. Govorio je da čovek „mora biti revolucionar pre nego što postane pacifista“ – pri čemu je mislio da ljudi moraju prestati da se „tako lako mire sa zlom“, i da moraju „pošteno i adekvatno pristupiti tome što čini devedeset procenata našeg problema – nasilju na kojem se zasniva današnji sistem, i svom zlu, materijalnom i duhovnom, koje takav sistem nameće masama ljudi širom sveta“.
Činjenica da Republika BiH za petnaest helikoptera plaća osamdeset pet pilota, a da dvanaest pilota godinama uredno prima plaću, iako Oružane snage BiH nemaju, niti su ikad imale, nijedan jedini ispravni avion, daje potpuno novu dimenziju snovima bosanskih klinaca, koji - kao i svi klinci na svijetu - sanjaju da kad odrastu, postanu vojni piloti
Ta strast za stvaranjem iz ništine, za izradom sasma novih stvari, s nastupom se ateizma ne smanjuje, nego povećava. Upravo to da je Bog mrtav, postavlja samog čovjeka na njegovo mjesto, na mjesto Stvoritelja, stvaraoca iz ništine. Kreacija i rekreacija tako se u 20. vijeku šire na sva područja ljudskog života. Premda je Bog kao Kreator mrtav, creatio ex nihilo živi i dalje. Štaviše, ideja o stvaranju iz ništine zaživjela je samostalnim i samohodnim životom.
Čuvala sam se da u Ksenofonta ne projiciram sliku antičkog građanina, koji je obavezan i odgovoran da razmišlja i govori, pa nije išlo: Ksenofont uistinu funkcioniše kao da je izašao iz neke priče svog antičkog imenjaka. Kada se tokom godine nađem pred novim fenomenom društvenog i političkog užasa koji se neprekidno obnavlja pred nama, često pomislim na Ksenofonta, i na mogućnu analizu koju bi on imao.
Svake godine u Srbiji se dogodi trocifreni broj prijavljenih silovanja; kažem "prijavljenih" jer poznavaoci problematike smatraju da na svako prijavljeno idu tri do četiri neprijavljena, pa vi sad vidite. Kao što znamo, silovatelji su obično muškarci, a žrtve žene; ni jedno ni drugo nije beziznimno, ali je, je ‘l da, prilično uobičajeno. I šta je još zajedničko silovateljima u ovoj zemlji, osim da spadaju u izvesnu vrstu bića muškog roda?