Zadavanjem patriotizma u školskom sistemu se promiču lažne vrijednosti kao uzorne i neprijeporne: talentirani učenik se usmjerava kolektivnoj emociji i lažiranju stvarnosti. Jer, pitanje je da li je ratna stvarnost stvarno obilježena slobodom čijim stazama učenik danas korača? Da li je rat može proizvesti? Da li je ta sloboda stvarno pripadala hrabrim vitezovima (kako nam govori nezgrapna dvogenitivna sintagma: stazama slobode hrabrih vitezova)? Da li su i oni mogli uživati u njenim blagodatima? Ako nisu, ako im je sloboda ostala nedohvatljiva u ratu, ako je nisu doživjeli - zašto ih netačno i gotovo ironično vezati za slobodu čijim stazama učenik korača?
Treba da prihvatimo činjenicu da je očuvanje individualne slobode nespojivo sa potpunim zadovoljenjem naših stavova o distributivnoj pravdi. (Fridrih Hajek)
Dobro znamo da u svijesti naših naroda nema goreg od krivovjernika, jer tko dira Boga, vrši napad i na otadžbinu. No kako to da unatoč činjenici što se heretici smatraju najomraženijom vrsti susjeda, ipak postoji još jedan kompletan svijet onkraj i tog zaziranja? Onaj za čije postojanje nipošto ne želimo čuti - onaj ateistički.
Ne znaju što bi pitali političara, a da ga ne razjare, pa onda pitaju budalaštine. Tako je i Radimira Čačića neki dan na predizbornom skupu priupitalo za barem jedan dobar razlog zbog kojeg bi se glasalo za Kukuriku koaliciju. Upitani je naveo onaj najsuroviji, ali i najistinitiji. Glasat ćete za Kukuriku zato što nemate izbora, navodno je kazao Čačić. I zbilja, jest tako: na ovim izborima izbora više nema. Naravno, pod uvjetom da niste za Mireka Tuđmana, Nemireka Tomca i Tomicu Karamarka, ali zašto biste u tom slučaju uopće i započeli čitati ovaj članak? I kako biste ga i mogli čitati ako ne znate ćiliricu ili bosančicu, a objavljen je na ćirilici ili bosančici?
Zbog teksta u listu „Reporter“ pod naslovom „Svi u Hag“, objavljenog u jesen 2001. godine, glavni urednik e-novina dobio je ovih dana nezapamćenu presudu – sledećih 224 mjeseci (oko 18 godina) moraće da dvije trećine svog minimalca isplaćuje Miodragu Popovu!
Pištolji, pucnjave, ubojstva, mrtvi, ranjeni, linč, progoni, mržnja, strah, vatra, dim, ulične borbe, zbjegovi iz gradova, skrivanja po šumama... svugdje i u svim jezicima svijeta - provjerio sam i u autoritativnom Oxfordovom rječniku - to se zove rat. U Bosni i Hercegovini, međutim, u nekim ga varijantama nazivaju još i nogomet ili fudbal.
Je li liberalizam u krizi? Nije. Iz jednostavnog razloga što ga nema. Vrlo jednostavna matematika svjedoči o trijumfu etatizma, ali i o moralnoj i racionalnoj superiornosti liberalizma. Zar bi se država-noćobdija zadužila preko granice svojih fiskalnih prihoda, preko granica društvenog brutto proizvoda, dakle preko svih granica dobrog ukusa? Noćobdije su fin svijet i njima toliko novaca nije potrebno. Na djelu je država-raspikuća, ovisnik koga treba poslati na liječenje od fiskalnog ruleta. Činjenica da znatan dio javnosti uprkos tome proklinje liberalizam, izaziva mučninu kakvu je izazivao doktor Göbbels kada bi uporno ponavljao očite laži.
Dobar osjećaj. Osim olakšanja osjećaš i moć, jer eto, stojiš, pišaš kao čovjek a ne kao žena. Ne treba ti puška da bi nišanio ni pero da bi šarao, u pišačkom si stroju, u društvu pišaca, i pišaš na upaljenu svijeću.