S obzirom da smo imali 16 godina da razmišljamo nakon bombaškog napada u Oklahoma Sitiju, bilo je za očekivati da smo postali barem malo suptiliniji u našim brzometnim dijagnozama masovnih ubistava civila. Veliki broj različitih karakteristika najnovijeg slučaja iz Norveške ovaj zadatak čini čak i nešto lakšim.
Dok se hapšenjem Hadžića na izvjestan način završava priča o Tribunalu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) jer više nema okrivljenih koji su u bijegu, oslobađanje Šandora Kepira, koji je bio peti na listi najtraženijih odbjeglih fašista iz Drugog svjetskog rata Centra "Simon Wiesenthal", pokazuje da ni priča pola stoljeća starija nije do kraja završena
Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik zajedno sa prvim čovjekom Republike Srbije, Borisom Tadićem, posjetio je ovih dana dječiju školu prijateljstva na Tari, gdje trenutno boravi 200 djece iz Rumunije, Mađarske, BiH, Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Albanije i Makedonije.
Sat vremena s dvoma ugodnih i pametnih, odlično upućenih stranih promatrača i analitičara bosanskih prilika. Susretali smo se već, od nekih tamo kasnih devedesetih – nije nam ovo prvi put.
Mi mlađa rulja volimo priče o čarobnjacima. Dobre su isto priče o nindžama i spejskilersima. Ali one o čarobnjacima su još masu bolje. Jedan čarobnjak je pojavio se jedne noći kod mog dida na Šolti. To je bilo kad je na Šolti bijo onaj barba Joža iz Zagreba. Samo barba Joža je došao na Šoltu bez tete Eržike i svojih krembila.
Šta je, uistinu, McDonalds do danas čekao? Zašto Zagreb i Beograd imaju taj bezdimni roštilj već par decenija, a Sarajevo mikrovalove troši samo na frizure?
Jedina razlika između Andersa Breivika i malograđanina kojem smetaju ekavica, džamije, homoseksualci, tamnoputi ili Šiptari jest u tome da je Breivik odlučio pucati, dok se malograđanin uspavljuje u iluziji da je njegova mržnja bezopasna. Nije bezopasna. Sve i da nikada nitko nije stradao zbog rasne, vjerske i etničke isključivosti, ta bi isključivost bila nemoralna. I da nije nemoralna, bila bi glupa i suvišna poput kakvog histeričnog kaprica.
Tužan je ovo neki dan, braćo Srbi & sestre Srpkinje. Tužan za sve one koji nalaze spas u gospodu Isusu našem Hristosu. Eto, nema ni koliko jedan dan, a izdajnici roda našega, Brankovići današnji, prokazaše poslijednjeg hajduka serbskog, Gorana Hadžića. I to, kako! I to gdje! Nadomak, manastira našeg presvetog Krušedolskog u gorni našoj Svetoj, što je Fruška zovu. I ne samo njega, braćo! U bukagije staviše i sveštenika, predobrog, što mu jatak bješe.
Spektakl oko izručenja Ive Sanadera ponovno mi je izazvao flashback na Banske dvore 30. lipnja 2009. Toga utorka oko 11 sati, dan prije nego li je Sanader objavio ostavku sjedio sam u njegovu kabinetu kao posljednji novinar koji je s njim razgovarao kao s predsjednikom Vlade.